Da li je moguće da u drugoj deceniji 21. vijeka postoji duševna bolnica koja „liječi” maloljetnike od raznih devijantnik ponašanja kao što je, na primjer homoseksualizam? Vjerovali ili ne, takvu bolnicu kraj Rijeke, otkrio je prije nekoliko godina mladi psihijatar, jedan od junaka dokumentarnog filma „Bolesno” koji je prikazan u takmičarskoj konkurenciji na festivalu Anderhil (Underhill). No, ništa manje zaslužan za razotkrivanje ove šokantne priče je reditelj Hrvoje Mabić, gost ovogodišnjeg festivala „Pod Goricom”. Razotkrivanje ove storije dovelo ga je do dva dokumentarca - „Četvrti majmun” i „Bolesno”, koji je podgorička publika upravo imala priliku da vidi. Upoznali smo se sa sudbinom Ane Dragićević čija su psihička stanja – homoseksualnosti, u riječkoj bolnici željeli da je izliječe roditelji i psihijatar.
Iako je postojanje ove bolnice bila tajna za Hrvatsku, za Rijeku nije, utvrdio je Mabić. „Postojanje ove bolnice bila je javna tajna”, istakao je on. Kako Rijeka nije imala ustanovu za problematične maloljetnike i one koji su bježali iz domova, neko se u prošlosti dosjetio da ih trpa u duševnu kliniku.
- To je bila kažnjenička ideja. Nimalo psihijatrijska, i nimalo humana. I sve je bilo tajna dok u bolnicu nije došao mladi psihijatar koji nije želio u tome da učestvuje i to da gleda – objasnio je reditelj.
Prvo je htio da promijeni instituciju – ništa, obratio se institucijama, Gradu Rijeci, Ministarstvu zdravlja - opet ništa. Na kraju se obratio javnosti.
- Obratio se jednom lokalnom listu, koji je objavio nekoliko tekstova, ali i dalje se u javnosti špekulisalo da li je to istinito ili ne. Tu ja stupam. Mislim da je moj film odigrao ključnu ulogu. Istražujući stigao sam daleko, došao sam do niza dokumenata. Imao sam sve crno na bijelo, imao sam ljude koji su mi govorili pred kamerama. Napravio sam nešto što je po svim parametrima jasno, a beskrajno istinito. Moj film je prikazao katastrofu koja se tamo događala godinama – objasnio je on.
Film je odjeknuo kao bomba, i uskoro je prikazan na svim relevantnim festivalima dokumentarnog filma. Uprkos upozoravanjima da može imati problema zbog filma, Mabić nije doživio prijetnje.
- Nije bilo prijetnji, mada su me upozoravali da sam napravio neprijatelje od cijele psihijatrijske zajednice, gradonačelnika Rijeke, kao i sistema socijalne brige. Očekivao sam svašta. Bio je to onaj osjećaj kad čovjek zna pa ga to znanje štiti. Oni su znali po filmovima koju ja dokumentaciju imam. Zato sam bio siguran da se neće usuditi i krenuti na mene. I nisu. A to je katastrofalno, jer ja sam ih optužio za nevjerovatne strane, a niko me nije tužio – objasnio je Mabić za „Dan”.
Film se gleda iz perspektive samo jednog lika, Ane Dragićević, i njenoj posttraumi. Ana je tamo provela pet godina i nakon što je izašla teško traumatizovana i sklona suicidu izgubila je svako povjerenje u ljude, jer su je ljudi kojima je trebalo da vjeruje – roditelji i doktori, grubo prevarili.
– Film se bavi time kako neko nakon tako strašne traume ponovo ulazi u život. Šta sa mržnjom koju osjeća prema roditeljima, ljekarima. Pratimo kamerom njen izlazak iz traume – navodi reditelj.
Jedina svijetla tačka u ovoj strašnoj aferi koja je uzdrmala hrvatsko zdravstvo je da ovakvih bolnica nije bilo u drugim dijelovima ove zemlje, ali reditelj ističe da je bilo u prošlosti slučajeva da se ljudi zatvaraju u psihijatrijske klinike zbog kazne, a ne liječenja. Isplivala su na površinu takozvana tabletiranja, niz grubosti kojima su neki ljudi bili izloženi umjesto liječenja. Ipak, mnoge stvari ostale su iza zidova ovih klinika i pravu istinu nikad nećemo saznati, poručuje Hrvoje Mabić.S.ĆETKOVIĆ


Uvijek faktografija

I dok je ovaj tema zahtijevala dokumentarni pristup, Hrvoje Mabić trenutno priprema igrani film u kojem će se baviti tretiranjem jednog zviždača – novinarke koja je bila žrtva zastrašivanja hrvatskih tajnih službi.
- Odluka nikad nije slučajna. Ovdje sam imao priliku da slijedim neki život. To je sa stanovišta dokumentarca najvažnije. Puštam da vrijeme pokaže scenario. Kod igranog filma uvijek se gubi snaga faktografije. Ali, ja ću igrani film ispričati onako kako je to radio Frančesko Rosi, koji je snimao igrane filmove bazirane na čistoj faktografiji. Dakle, nema dramatizacije likova, glumci će izgovarati i glumiti samo autentične stvari – kazao je hrvatski reditelj.