Slikar Duško Radović se nakon izlagačke pauze podgoričkoj publici predstavlja samostalnom izložbom - „Komunikacije figure i prostora (nauka, muzika, umjetnost)”. Postavka se narednih dana može pogleda u galeriji „Art” podgoričkih Muzeja i galerija, a sastoji se od nekoliko desetina slika manjeg i srednjeg formata rađenih tehnikom ulja na platnu ili lesonitu.
Kao i dosad Radović se poigrava crno-bijelom paletom, u koju ovaj put umeće i pomalo crvene. Poigrava se i prepoznatljivim objektima, koje dovodi do simbola. No, ovaj put na mnogim radovima insistira i na figuri čovjeka, nama okrenutog leđima, koji korača kroz tunel u svjetlost. A, svjetlost, iako na kraju tunela, ima i svoje energetske izvore i svoje prenosnike energije (dalekovodi za električnu energiju, turbine, rotori...), a na pojedinim slikama i svoju zvučnu energiju i titraj, naročito onaj duhovni, predstavljen zvonima.
Otvarajući izložbu novinar Vanja Kovačević podijelio je s publikom svoje viđenje najnovije Radovićeve postavke, kao slijeda slika-ilustracija, odnosno ilustracije načina na koji protiče energija, odnosno mijene energije koje čovjeka vode jednom kraju.
- Vidjećete da se voda, od brane, pretvara u električnu energiju, i da se električna pretvara u umjetničku energiju. Ta umjetnička energija se ovaploćuje kroz zvona, kroz duhovnost, muziku, koja je za nekog tiha, za nekog ogromno jaka, naročito za onog ko umije da oslušne bit umjetnosti, bit duhovnosti. Ta zvona u čovjeku izazivaju potrebu da stvaraju nauku, na nešto vrlo humano, a iz nje se opet rađa umjetnost. Kada se pogleda taj krug, shvatamo da čovjek nakon umjetnosti odlazi u neki nepoznat svijet, kroz neki tunel, a niko ne zna što ga tamo čeka. Odlazi tamo jedino sa zavežljajem onog što je uradio i što će ostati od njega i poslije njega – rekao je Kovačević.
Izložbu prati katalog za koji je tekst napisala istoričarka umjetnosti Petrica Duletić, koja ističe da se Radovićeve slike mogu okarakterisati kao „dijalog s prirodom izvan sebe i u sebi”, i da u svakoj nalazimo i njegovo sjećanje na djetinjstvo.
- Forma je svedena na znak, reducirana u boji. No tu nema slučajnosti. On putuje, kroz svoje priče, kroz svoja sjećanja. Oduzimanjem stvara novo, redukcija je zapravo dedukcija. Istraživanje boja, njihovi glasni odjeci, na kraju se utišaju kroz bogatstvo bijele koja kao snijeg prekrije platno. Dok naše oko priziva kolorističke tragove koji se prosijavaju iza te tihe bjeline, Duško je svoju spontanu slikarsku naraciju, i ne želeći, doveo u vezu s podnebljem u kojem je vizuelni govor i te kako protkan lokalnim obilježjima i tradicijom – zapisala je između ostalog Duletić.
Prisutnima se obratio i Radović, ističući da su inicijalna kapisla ovih njegovih radova bila djela Voltera i Hermana Hesea.
Ž.J.
)){kind=small}
