Već sa prvim taktovima kompozicije inspirisane jednom od najljepših crnogorskih lirskih narodnih pjesama „Još ne sviće rujna zora”, bilo je jasno da će koncert gitarskog dueta koji čine dr Srđan Bulatović i mr Darko Nikčević, na glavnom podgoričkom trgu, ostati višestruko upamćen.
Nakon kratkog obraćanja Bulatovića, koji je istakao da je koncert na glavnom trgu ostvarenje njegove davne želje, i nakon prvih akorada bilo je jasno da ovaj izuzetan kamerni sastav, koji je prošao kroz sve faze rasta, sada ima zrelost, zaokruženost, i težinu koju zrelost sobom nosi. Ne samo kada je u pitanju tehnički nivo izvođenja, već onaj mnogo bitniji, presudniji, interpretativni, osjećajni, bez kojeg nema ni upliva na publiku. Odnosno, onaj faktor „iks“ koji razdvaja od drugih, koji presuđuje, i koji je svojstven određenom biću, pojedincu, u ovom slučaju ovom najdugovječnijem kamernom duetu u Crnoj Gori. Jer, promovišući u okviru Podgoričkog kulturnog ljeta najnoviji album „Balkan, Mediteran, Orijent”, ali i kompozicije sa prethodnih albuma, kao i neke sasvim nove, pokazali su što u stvari savremena muzička scena treba biti, što jeste i čemu stremi, ne odričući se pritom svojih klasičnih korijena. Odnosno, kako je nedavno neko rekao, parafraziramo, da bi nešto dostiglo univerzalni nivo, najprije mora biti lokalno, a što je ovim gitaristima sigurno pošlo za rukom ako znamo na kojim su sve svjetskim pozornicama svirali. Podsjetimo, i vrata Karnegi hola su im se otključala.
Elem, nakon „Još ne sviće”, uslijedio je niz poznatih melodija koje su dobile novu zvučnu dimenziju kao što su „Pod gorom”, „Vrsuta”, „Slavlje”, „Sejdefa”, „Poljem se vija”, „Ljubović”... Ali, i kompozicija koje nemaju utemeljenje u konkretnom folklornom izrazu kao što su „Dunja”, „Slavenska igra”, „Balkan”, „Mediteran”, „Orijent”, „Fuzija”, „Ritmiko”, „Sinergija”, „Akrobat”, „Super nova”, „Snovi”, „Perpetuum mobile”, „Ljetnja kiša”... Na kraju, „Poskoči”, i publika je i „poskočila” sa stolica i izmamila još dva bis nastupa. No, kao što je interesantno slušati na koji način Bulatović i Nikčević doživljavaju i dalje pronose našu muzičku tradiciju, zanimljivo je istovremeno čuti i na koji način, i u kojoj mjeri je osjetan, čujan, upliv drugih muzičkih žanrova, ali i same klasike. Tako ste se u nekim pasažima mogli zapitati, a s obzirom na energičnost kojom su to svirali, da li slušate neki hard rok ili hevi metal sastav, ili pak neku tipičnu rokersku bas dionicu. A opet, znaju da „prekinu“ niz, i na „tipičan“ klasicistički način donesu ritmiku i motoriku baroka i rokokoa... I sva ta sinergija zvuka dvije gitare, ali i različitih žanrova i epoha, različitih ritmova, melodija, rezultirala je fuzijom, koja je naravno morala i da „eksplodira”, i da se i na licima gitarista kao i publike razlije, kao mjesečeva svjetlost, vidno emocionalno zadovoljstvo.
Ipak, mora se primijetiti da bi organizatori, ukoliko žele još veću posjećenost, a uprkos činjenici da je trg prostor otvoren za sve, naročito za šetnju, ipak trebali razmisliti o povećanju broja stolica. Naročito kada je ovakav tip koncerta u pitanju, jer iako je publika bila najrazličitijih uzrasta, nije u velikom broju došla da bi đuskala, već s pažnjom slušala.
Ž.J.