Nova knjiga poezije „suze Marka Miljanova” Ranka Jovovića predstavljena je čitalačkoj publici u Nikšiću u okviru tribine „Svobodijada” Udruženja književnika Crne Gore (UKCG). Sam naslov, istakla je urednica tribine Milica Bakrač, izazov je da se zapitamo zašto je tako naslovljena zbirka, znamo li svi ko je vojvoda Marko. Samo oni najbliskiji Marku srcem i mišlju, smatra ona, u stanju su da vide i njegove suze i danas, a tek, samo oni umiju i smiju da pišu o njima.
– Poezija Ranka Jovovića treba da se čita ali, u principu, ona se živi. Ne treba je čitati ako ćemo pjesnika pri susretu sa njim, zbog nečeg pitati: Zašto je to tako? Zašto Markove suze? Vidio je, i vidi Jovović i Markove suze, i suze oba Petra Petrovića Njegoša. Vidio je suze Vuka Stefanovića Karadžića, Starca Milije. Vidio je i osjetio poslednji Karađorđev uzdah, ako ga je bilo, a moralo ga je biti. Vidio je i osjetio Jovović, sjaj nebeskih kapi iz slijepoga vida Filipa Višnjića. Ako je kad, a jeste, i Homer zaplakao, i te suze, kao i sve suze svih velikih, ovom velikanu su kazane, jer su pred njim kapale bratski, nesakrivene – kazala je ona.
Jovovićevo obimno književno djelo, istakao je književnik Ilija Lakušić, jedno je od onih koja najupadljivije pusliraju na savremenoj poetskoj sceni srpskog jezika. Čini se, kazao je on, da je pjesnik Jovović imao neku vrstu sreće da se sa svojim talentom i istrajnošću pojavi u vrijeme svekolikih savremenih mijena koje su se u drugoj polovini 20. vijeka desile u Crnoj Gori. Knjiga „Suze Marka Miljanova”, smatra Lakušić, kao i svako ozbiljno pjesništvo, može se čitati samo u kontekstu ukupnog djela koje se nameće kao velika knjiga života.
– Autor ovakvog formata, lične i stvaralačke samosvijesti poznaje se u djelima baš po tom putovanju prema cilju, po zanemarivanju margina na kojima se trguje i kalkuliše sa svojim ubjeđenjima i gdje se bol, napor i sjaj trampe za uzgredna zadovoljstva, ne uvijek baš tako sitna. Jovović se nije obazirao na takve krajputaše i njegovo pjevanje je opstalo na vertikali ličnog ubjeđenja što je pretpostavljalo tzv. realnom i pragmatičnom svijetu. On je jedan od rijetkih autora koji, u smislu posljedice, gotovo da pišu zanemarujući čitaoca, ali utoliko je, naravno, iskreniji prema njemu jer svoje podešavanje spoljnjem svijetu i utisku svodi na najmanju mjeru, naglasio je Lakušić.
Iskustvo granice, pa i granično iskustvo, kazao je književnik Milutin Mićović, za pjesnika je neophodno. U punoj samoći, on mora da vidi gdje je i ko je, ako ga muze poezije posjete i obdare, on može da putuje ka centru, to jest – suštini, dubljem smislu. Na tom putu unutrašnji preobražaj, rekao je on, njegov je saradnik i sagovornik, a novog izraza u jeziku nema bez novog puta, i novog iskustva jer se tako obnavlja i jezik, i čovjek, i svijet.
– Primijetio sam da je taj put vidio, i donekle iskusio, pjesnik Ranko Jovović. Već pet decenija njegov glas, i njegov jezik se prepoznaju i obnavljaju u srpskoj poeziji. Narcističan i plemenit, sarkastičan i borben, ciničan i bratoljubiv, ironičan i višesmislen. Uvijek jasan i taman, protivrječan kao naš život, posebno u Crnoj Gori, gdje se bore za svoje, i čovjek i nečovjek, i Hrist i antihrist – rekao je Mićović.
Autor je na promociji govorio svoju poeziju, a najavljeno je dopunjeno izdanje zbirke „Suze Marka Miljanova”.B.B.
)){kind=small}
