Proza koju stvara profesor srpskog jezika Janko Jelić, sve je samo ne urbana, kazao je profesor Ivan Lukovac prilikom promocije Jelićeve nove knjige „Zlatni čovjek-priče ispred seoske prodavnice“ koja je predstavljena u mjestu Boan nadomak Šavnika. Jelićevu knjigu koja je zbirka pripovijedaka nedavno je izdala Matica srpska-Društvo članova u Crnoj Gori koja je i organizator promocije u Boanu.
-Jezik kojim Jelić govori i piše je čist, tačan, neposredan, celovit. Prošao je predačko tradicijsko iskustvo, za svaku pojavu ima precizno ime. Kada se to iskustvo usvoji i njime ovlada onda se još doda zrnce vlastitog stvaralačkog nerva i evo rezultata, kazao je Lukovac.
Šavnički kraj, odakle je i pisac, istakao je doc. dr Drago Perović, iznjedrio je znamenite srpske orače na njivi srpskog jezika čime se potvrđuje da je nekadašnji istinski centar srpskog jezika uprkos tome što mu se danas pripisuje da je postao periferija, to i ostao. Stoga je, rekao je on, i promocija „Zlatnog čovjeka“ u svojoj kolijevci, ponos srpskog jezika.
- Jelićeva zbirka a može da se čita kako ko želi –od početka, od prve priče ili bilo koje, pa i poslednje. Može da se počne i od prve ili poslednje rečenice. U njima se sve sažima ili ka njima sve vodi. Knjiga može da se čita i kao jedinstvena satira sa osmjehom odmah i na odloženo, a može da se čita i kao tragedija jednog načina života jednog naroda, a možda i čovječanstva u vremenu kada su pripovijedanje i priče postali izlišni i uzaludni, društveno odbačeni, istakao je doc. dr Perović.
U borbi između “zlatnog teleta” ili “zlatnog Čovjeka”, rekao je projerej Slobodan Jokić, nalazi se svaki čovjek, svaki junak Jelićeve knjige. I mali i veliki, i onaj koji se nalazi u alkoholu, dokolici, sirotinji, samoći, monotoniji, koji se boji proklete smrti, i onaj koji “ne valja kad ne radi a ne valja ni kad radi”,i onaj koji pomišlja na samoubistvo ...
-U toj drami života nalaze se i ostali Jankovi junaci: majka, otac, djed, seoski ludak, ugledni gradski advokat, obični seljak, Pilat, mladi političar, govornik, seoski odbornik, đaci, direktor, mudre glave, rođak zvani Budala iz Australije, komšija bivši sindikalac, premijer, Sagrailo, doktor, pacijent, ministar, politički zatvorenik, vitez. Pisac kroz plašljiva priznanja, sakrivena od drugih na stranicama knjige govori o njima i njihovim životima. Kroz skromna šaputanja stidljivih, velikodušnim humorom Jelić iscrtava raspored svoga puta ka samousavršavanju. Njegovi junaci jednako vjeruju i ne vjeruju u razum, i trude se da pronađu i ostvare normalan poredak ljudskih odnosa, a u isto vrijeme kao da se boje, a kao i da su svesni da se takav život odvija stihijski. Pisac nam pokazuje periferne kutke života, njegove kulise, vodi nas stazom banalnosti, stida, zločina, nasilja, stradanja, kroz suze, drzak (ali čist, bezazlen, duboki) smijeh. Svjestan je svoje sopstvene beskorisnosti i nepotrebivosti, naglasio je protojerej Jokić.
„Zlatni čovjek-priče ispred seoske prodavnice“ Jelićeva je treća knjiga, a do sada je objavio zbirku poezije „Pobuna stvari“ i roman „Bilježnica iz preobražaja“, ali i dramu „Regionalni centar“. Program promocije, koja je održana u hotelu „Boan“ vodila je Marija Janjušević.
B.B.


Lijepa riječ spasava

Jelić je istakao da sve što čovjek radi ima smisla tek kada se sastanete sa dragim ljudima i bližnjima, a oni dođu da pozdrave ono što ste radili. Doživio je veliku sreću i kada se, kako je rekao, sa svojom knjigom pojavio pred publikom u Nikšiću, u Matici srpskoj, na "Trgu ćirilice" u Herceg Novom, jednom i u Beogradu u kući Đure Jakšića. Savki put je imao tremu, ali najviše u svom rodnom kraju.
- Sreća moja velika je što su se baš na ovom mjestu mnogo godina ne tako davno okupljali dobri ljudi, koji su obilježavali vrijeme i nisu davali da ih ono obilježava, i što mi se čini da će to opet biti. Sreća je velika što u svim mnogobrojnim godinama neroda, kad smo gladni smisla, ljudske riječi, ljepote, razgovora, odavde uglavnom bježimo pokušavajući da to nađemo, ali i tamo gde pobjegnemo uglavnom nenađemo, u tim godinama neroda dešava nam se da se rađaju knjige. Čudo, ili nije? Možda je to naznaka da će nas te lijepe riječi spasiti. Ova knjiga je naša zajednička. Ona je pisana ovde na Boanu, sva je odavde, svaka njena riječ, svaki motiv je odavde. Čitava je vaša, kazao je Jelić.