U organizaciji Narodne biblioteke Budve i izdavačke kuće ,,Nova knjiga” u zgradi Akademije znanja upriličeno je veče britanskog pisca Tonija Parsonsa. U ime Biblioteke publiku je pozdravio predsjednik Savjeta te ustanove, Predrag Zenović. On je istakao da je Parsons svjetski pisac, ne samo po tom formalnom kriterijumu koji kaže da su sva njegova djela bestseleri, da su prevedena na više od 50 jezika, a sam pisac piše na jeziku koji je lingva franka našeg vremena, a možda i literature, nego i u činjenici da njegova poetika pokušava da uhvati to stradanje i preživljavanje „evrimena” u našem savremenom trenutku.
Razgovor sa britanskim piscem vodila je organizatorka književnog programa u Narodnoj biblioteci Stanka Stanojević.
-Smatram da su najbolje priče one koje su istinite ili makar djeluju kao istinite. Većina mojih djela, kao i književnost uopšte, sadrži pomiješane elemente fikcije i iskustva, odnosno stvarnosti. Miješanje imaginacije i iskustva uvijek treba da djeluje kao da je istinito – kazao je Parsons.
Na pitanje da li bismo mogli govoriti o tzv. ,,muškom pismu“ kao pandanu uvriježenoj sintagmi „žensko pismo”, kada je u pitanju njegovo stvaralaštvo, Parsons je kazao da u njegovim romanima ima i muškaraca i žena, ali da on govorim iz vizure muškarca.
-Kao pisac ne mogu izbjeći svijest o onome što pišem, znači da se potpuno prepustim nekoj nesvjesnoj ili nadsvjesnoj inspiraciji. Recepcija je veoma važna. Ako pisac napiše knjigu poput moje ,,Čovjek i dječak” koju su milioni pročitali, u svakom sljedećem spisateljskom činu, meni je to neminovno na umu, znači od te vrste svijesti o onome što radim ne mogu pobjeći – pojasnio je Parsons.
On je istakao da kada počinje pisanje nove knjige zna da se uspjeh mora zaslužiti.
-Činjenica da sam prethodno napisao knjige koje su bile popularne i čitane ne znači automatski da će i naredne biti. To je nešto prema čemu čovjek osjeća obavezu i svaki put iznova se bori i osvaja uspjeh. Fino se osjećam kada je neka moja knjiga objavljena. Što se tiče objavljivanja prevoda, znam da se moje knjige prevode u Crnoj Gori, Srbiji i uopšte u regionu i da se dobro prevode. S tim u vezi, veliki značaj imaju prevodioci ne samo kao posrednici između dva jezika, već je njihova uloga koautorska na određeni način. Uloga prevodioca je veoma važna za recepciju prevedene knjige u nekoj sredini – pojašnjava on.
Autor se osvrnuo i na motive prelaska sa porodičnog na kriminalni žanr romana.
-Želio sam da stvorim literarnog junaka - detektiva koji će biti podjednako prijemčiv čitaocima različitih generacija, nešto slično Šerloku Holmsu ili Džejmsu Bondu. Veliko je dostignuće za jednog pisca kada uspije da stvori književni lik koji ostane popularan kroz više generacija. Naprosto je u mom životu i u mojoj spisateljskoj karijeri došlo do trenutka kada sam započeo novu fazu i ušao u taj veliki izazov da kreiram takvog književnog junaka, pa je prvobitni plan bio da pišem tri romana. Pošto su oni postigli popriličan uspjeh i njihov junak se odomaćio kod čitalaca, onda sam potpisao ugovor za još tri romana što će reći: šest romana za šest godina ili jedan roman godišnje – pojašnjava Parsons. On ističe da će pokušati da napravi mješavinu između porodičnog romana i trilera tako što će u kontekst trilera smjestiti porodične odnose između muževa i žena, roditelja i djece i napraviti „magični napitak“ od tih sastojaka“.
Osvrnuo se i na odnos novinar-pisac.
-U mom slučaju novinar i pisac pomažu jedan drugome i dopunjuju se. I dalje se aktivno bavim novinarstvom podjednako kao i pisanjem književnih djela. S jedne strane, pisac se zatvara na po godinu dana u sobu i izoluje od ostaka svijeta, a novinar je stalno u društvenoj areni što znači da novinar u meni ne dozvoljava da se zatvorim u nekakvu kulu od slonovače i da izgubim dodir sa stvarnim svijetom i životom. Takođe, novinarstvo me je naučilo odgovornosti, redu, poštovanju rokova, a to ne znam da li bih uspio da sam samo pisac. S druge strane, pisac pomaže novinaru jer kao novinar bih, prirodno zbog brzine i rokova koji su nametnuti toj profesiji, plutao i zagrebao malo-malo po površini stvari, a kao pisac naučio sam da stvari posmatram dublje. Tako da u mom slučaju novinarstvo i književnost su dobar spoj, srećan spoj. A.Ć.


Na Drini ćuprija

Na pitanje da li prati književnu produkciju na Balkanu, Parsons odgovara:
-Izuzev djela „Na Drini ćuprija” ne bih znao ništa da kažem. Jedan od mojih najjačih utisaka tokom ovog boravka u Crnoj Gori je to što sam kod mladih ljudi, a susreo sam se sa studentima, srednjoškolcima vidio optimizam koji u Velikoj Britaniji i SAD-u više ne postoji; optimizam koji se sastoji u vjeri da će naredna generacija živjeti bolje od generacije svojih roditelja. Tu vrstu optimizma sam primijetio ovdje - vjeru u to da vrjednoća i obrazovanje presudno doprinose tome da mladi ljudi žive bolje od njihovih roditelja i ja dijelim tu njihovu vjeru.