Slikar i univerzitetski profesor, akademik Dragan Karadžić za četiri decenije rada ostavio je dubok trag na crnogorskoj i regionalnoj likovnoj sceni. Taj trag ima snažne pozitivne odjeke, i to ne samo kod kritike već i kod ljubitelja i poštovalaca njegovog djela. Posmatrajući njegove slike, koje iako apstraktne, u gledaocu pobuđuju brojne asocijacije, najčešće one na pejzaž, istovremeno nudeći i prosvjetljujuće kontemplacije. Tako je i sa radovima kojima se upravo predstavlja u podgoričkoj galeriji „Pizana”. Ova postavka je naslovljena „Tragovi i odjeci” i može se pogledati do sredine aprila, a istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, o djelima akademika Karadžića nastalim prethodne godine, između ostalog, navodi da su meditativnost, mjera, i poetsko osjećanje svijeta uočljivi na svim slikama i crtežima.
– Kontinuiranim i posvećenim radom kroz koji uzrasta, a koji podrazumijeva procesualnost kao možda važniju odrednicu od konačnog ishoda, bez instant rješenja, umjetnik je svoj životni ritam izjednačio sa unutarnjim ritmom slike i crteža. Birajući autonomni, tihi jezik nasuprot kakofoniji i prolaznom blještavilu materijalnog svijeta, kontemplaciju o dubljim pitanjima života nasuprot varljivog izobilja površnosti, autor čini da kroz njegove radove „osjetimo duh povjetarca na osnovu pokreta jedne vlati trave” – zapisala je Karadžićeva.
● Čini se da imate puno više boje u odnosu na Vašu prethodnu izložbu.
– Jeste, nešto se mijenja i jedna boja priziva drugu. Iako nijesam mnogo mijenjao kolorit, sada je dato više prostora nekim bojama, a koje su i prije bile prisutne, koje su sada „preslikane”. Isto tako, nisam siguran da umjetnik uvijek može da ovlada nekom bojom. Za mene se, recimo, zna da koristim plave, sive, i da ovu žutu podslikavam. I prije nekoliko godina isprobavao sam neke elemente, i tada sam dao prostora i toj žutoj, da živi neki svoj život, imajući na umu i svjetlost i neke druge elemente. Sada, ovo što gledate je aparatura, ritam, jedan crtački nerv, i kreće se okolo. I, na svim radovima su kao motiv, element, bitne i mandale, koje sam proučavao u okviru učenja iz Indije, pa sam proširio dalje na Daleki istok, i uvijek sam imao na umu oblike (kvadrata, kruga i trougla). To su sve elementi za meditaciju, elementi koji upućuju čovjeka na duhovnost, na neka stanja koja su najdelikatnija moguća. Recimo, kvadrat u jednom momentu može biti i hram, kao njegov tlocrt, ili nekih drugih stvari, i tu se otvara prostor, jer ta mandala je simbol i nekih godišnjih doba, strana svijeta, raznih orijentacija kao izlaz-ulaz, i omogućava čovjeku da osjeti da biva prisutan u svijetu i pokušava da definiše nešto, i da se vrati nekom promišljanju kroz samoću, da se vrati u tišinu.
● Smijemo li tu žutu boju koju pominjete, a koja dominira na mnogim radovim na ovoj postavci, da doživimo kao eksploziju energije, života, simbola sunčeve svjetlosti?
– To jeste osnovna simbolika, i imam osjećaj da je žuta boja ekspanzivna i zato je u dosluhu sa suncem i energijom. Recimo, Ratko Odalović sve slika žutom, sve slike skoro da imaju tu podlogu. Maločas smo se u razgovoru našalili, i rekao sam mu: „Gledam je kod tebe u izobilju, pa da je i ja malo oprobam”. To je boja kojom nije lako vladati, no eto, ja sam se nakanio. To je i boja koju vežem za djetinjstvo i novu vitalnost. Jer, kad čovjek pomisli na djetinjstvo, igra se, nema briga… poslije se dešava sve nešto suprotno… dosta toga, i isključi čovjeka. I ranije sam u nekim slikama tražio, sad možda i više, te oblačiće... Kota se promijenila, bila je vezana za čvrsto tlo, a sada manje, isto kao da je otišlo nekim drugim sferama. Čovjek ne slika samo ono što je u njegovom okruženju, nego i ono što priželjkuje.
● Na spratu galerije imate nekoliko manjih formata, koji su vrlo minuciozni i gdje se poigravate znakom – simbolom slova.
– Od studentskih dana proučavam istoriju pisma, i imam osjećaj kad god koristim neki kaligrafski element da on može biti i dio nekog slikovnog ili nekog drugog pisma, hijeroglifa recimo. Dešava se da u slike nešto „urezujem”, i onda pomislim na glinene pločice na kojima su ispisivani i iscrtavani ti slovni simboli, i bili su duboko urezani u svježu glinu. I meni se to nikad ne izbriše iz glave. Naravno, to se više primjećuje kod slika na kojima je prisutna pasta. A, na ovima koje pominjete, više je prisutna gestualnost, ima nekog maha…
● Koliko čovjeku u životu treba tog maha, pokreta? Da li je mah ujedno i sloboda?
– Jeste i sloboda, no želim da napomenem da kao što pismo ima svoju kosinu, tako i talasi, kiša, trave, sve ima svoju kosinu. To je akcija u životu. Tako i pismo... Kad pišemo grabimo za nekom mišlju, otuda nam i onaj slovni red, pokret, i gipkost ruke koja se otkriva isto kao u slikama. I nije slučajno što na Dalekom istoku crtati, i pisati, i slikati, i obrnuto, ima isto značenje. I tu sam nalazio izvorišta, možda čak i u nekim banalnim stvarima, iako se kod nas to tako ne posmatra.
Ž.JANjUŠEVIĆ

Specijalno priznanje za izvanredno umjetničko dostignuće

Dragan Karadžić je Fakultet likovnih umetnosti završio u Beogradu 1978. godine, u klasi profesora Radenka Miševića. Kod istog profesora magistrirao je 1980. godine. Samostalno je izlagao na 59 izložbi u zemlji i inostranstvu, a učesnik je i preko 390 kolektivnih izložbi kod nas i u svijetu. Dobitnik je 23 nagrade, među kojima su Trinaestojulska nagrada 1995. godine, nagrada „Milunović, Stijović, Lubarda” na Tradicionalnoj izložbi 1997. i 1999. godine. Dobitnik je Plakete sa statusom istaknutog kulturnog stvaraoca od 2010. godine. Godine 2014. dobio je Specijalno priznanje za izvanredno umjetničko dostignuće na 42. Bijenalu crteža, Svjetske galerije crteža Osten, Skoplje. Za redovnog člana CANU izabran je 2003. godine.

Naslikati kako zvone zvona

● Koliko je ovaj put fotografija „učestvovala” u slikama?
– Imam osjećaj da sve učestvuje. Možda nije fino da upoređujem, ali recimo Kle, koji je bio veliki slikar, bio mi je parametar kako se može jedan dan ucrtati negdje, ali transponovanjem. Sve se može napraviti. Tako sam sebi prije 30 godina dao zadatak da nacrtam kako zvone zvona. Može li se to nacrtati? Ne može, ali, bitan je pokušaj. Meni je uvijek bitniji pokušaj. A, što može čovjek, puno stvari ne može, ali je bitnije da čovjek pokuša i pruži nagovještaj da se nešto može. Možda neko drugi uspije ako ja nijesam.

Čovjek skovan od osjećaja

●Da li je umjetnicima dato da putuju u prošlost, u vrijeme, u prostor? Da li su umjetnici možda zato srećniji?
– To je tačno. I, znate, kad se čovjek zaboravi, kad slika, jeste mu fino. No, umjetnici imaju i pojačanu senzibilnost, no to nije uvijek dobro. A, opet, ako izgubimo mi u slikarstvu senzibilnost, ili u nekim drugim stvarima, onda to opet nije dobro. Prosto, čovjek ne može bez nečega, ne može se nečeg osloboditi, tako je skovan.