-„Četiri ludila” najnovije djelo književnika i direktora BITEF teatra, Miloša Latinovića, koje je prošle godine bilo u užem izboru za NIN-ovu nagradu za roman godine, predstavljeno je u Tivtu. U formi dijaloga između ovog autora i profesora književosti, Nevena Staničića, u galeriji Ljetnjikovca Buća se čulo dosta toga što objašnjava motivisanost, nastajanje, konstrukciju i poruke ovog romana o „umjetničkim ozarenjima, ali i životnim usudima”.
– Želio sam da nađem zajednički imenitelj za četiri priče o stvaralačkom ludilu u umjetnosti, jer kad se bavite umjetnošću nekad vam se čini da to radite samo jer ste natjerani nekim ludačkim porivom – istakao je Miloš.
A svi likovi koji čine kostrukciju romana na jedan poseban, isključujući način žrtvuju se da bi svoju umjetnost izveli na pravi način u tom svijetu u kojem žive, primjećuje autor. U romanu „Četiri ludila”, koji je 2017. objavila IK „Vulkan”, ličnosti, imena, godine i mjesta su potpuno tačni, a samo su životi rekonstruisani perom autora.
– Ne mogu da pišem ni jednu rečenicu o nekome ko nije postojao. Dakle, mora da postoji ime osobe, grad, naziv slike oko koje pravim svoju maglu, priču, a u sredini je, ipak tačan podatak. Kad nekome opisujem kakvu to književnost ja stvaram, kažem da je sve što pišem tačno, ali nije istinito – objasnio je Latinović.
U fokusu ovog romana je Joca Savić, glumac, reditelj i pedagog, najznačajniji šekspirolog koji je djelovao u Evropi u drugoj polovini devetnaestog i na početku dvadesetog vijeka. Bio je u stalnom kontaktu sa srpskim umjetnicima, posebno sa glumcima, od kojih je nekoliko školovao, a dopisivao se i sa Lazom Kostićem. Srpska vlada mu se odužila Ordenom Svetog Save trećeg reda, koji mu je dodijelila 1903. godine.
– Drugu liniju ludila koncipirao sam tako što sam pronašao putujuću pozorišnu trupu Stanislva Muraria, koja se, po Banatu, pozorištem bavila za hljeb i vino. I oni su bili isti umjetnici kao Joca, ali su težine i mogućnosti bile drugačije – rekao je autor knjige.
Dodaje da se bavio i likom i djelom Caca Kneževića koji je u to vrijeme bio tretiran vrlo loše, a iz njegove pozorišne trupe je direktno nastala trupa Srpskog narodnog pozorišta.
– Ova tri ludila kojima sam se bavio pokazuju kako umijemo da potpuno potcijenimo one koji su svoj život posvetili umjetnosti, dajući za nju sve od sebe, cijeli svoj život. Četvrto ludilo mi je trebalo kao veza sa savremenim svijetom, pa sam ispisao svoje ludilo, svoj dolazak u Bitef i sve ono neprijatno što me je tamo dočekalo. Ispisao sam jednu iskrenu priču o mom putu od imenovanja do onda kad ulazim u direktorske probleme, kada mi postaje nekako tijesno u sopstvenoj koži – pojasnio je Latinović. Ova četiri ludila objedinjaju dvije opsesije Latinovića. Prva je njegova opsjednutost Šekspirom, između ostalog i zato što on potpuno objašnjava sve moguće karaktere.
– Kod Šekspira imamo sve: i moć, i volju za moći, i ubistvo zbog moći, i ljubav, i preljubu, i puno toga još. A sve to mi znamo i vidimo oko nas. Šekspir je danas apsolutno, a na žalost, savremen pisac i čovjek koji potpuno jasno u svojim djelima karakteriše našu savremenu civilizaciju. Druga moja opsjednutost je vjerovanje u kulturu i prosvjetiteljstvo koji jedino mogu da ovaj svijet (koji je iskliznuo iz zgloba) vrate u pravu mehaniku. Revolucije su prošle, one jesu mijenjale svijet, ali su i jele i ubijale svoju djecu. Od toga nema vajde. Moramo se vratiti iskrenom, iskonskom vaspitanju i prosvjetiteljstvu, bez latentnih sukoba i nebrige o onom do sebe. Moramo da jedni drugima budemo pozitivni likovi, da bismo na tom temelju gradili neki novi svijet – zaključio je Miloš Latinović.
Ž.K.
)){kind=small}
