Književna tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore, bila je posvećena Svjetskom danu knjige i autorskih prava koji se svake godine obilježava 23. aprila.
O književnoj cenzuri kroz istoriju, ali i u savremenom dobu govorila je pjesnikinja Milica Kralj, urednica Tribine „Riječ” UKCG.
-Zar ova tribina „Riječ” odnosno „Riječ četvrtkom” ne označava onu neprikosnovenu riječ nepristajanja na unaprijed određeno i zadatu marginu javnog djelanja? Tribina „Riječ”, odnosno književnost barake iliti katakombna književnost i nastala je kao izričit i neprikosnoven odgovor na krizna (čitaj: represivna) mjesta društvene stvarnosti. Da je knjiga opasna govore nam brojni primjeri iz književne istorije- primjeri cenzure, beščašća, represivnih političkih modela... I o tome je više puta bilo priče i ovdje, u ovom Duhovnom domu oca Svetog Save, roditelja srpske književnosti, u završnoj tački, odnosno osnovi onog trougla od drvene barake kod crkve Sv. Đorđa gdje smo i započeli priču o unutrašnjem egzilu koji je, kako to tvrdi Ovidije, onaj što bješe prognan u Tome, kao i pjesnik Kornelije Gal, (a prognao ih je car Avgust), i mnogi pisci egzilne književnosti, pa je nastavili u Crkvi 40 momišićkih velikomučenika. Uostalom, zar bi knjige cenzurisali, spaljivali, uništavali i zabranjivali da književnost i pisac nisu opasni? - pita Kralj. Ona je podsjetila i na „predreferndumsko češljanje kućnih biblioteka 2006. godine kad su knjige srpskih pisaca sa posvetama negdašnjim književnim prijateljima, punile kontejnere, a posle ih otkupljivali na buvljoj pijaci”.
Predsjednik UKCG Novica Đurić pojasnio je na koji način je duh novog doba počeo tretirati knjigu.
-U istoriji ljudskog roda, među, skoro, poslednjim, ustanovljen je datum slavlja knjige. Čovječanstvo je tek 1995. godine shvatilo da bi bilo mudro obilježavati i dan knjige. Knjige u kojoj su pohranjena sva slova, velike misli, istiniti događaji, običaji, veliki i mali ljudi, ovjekovečile doba u kojim su nastajale... Knjige su čitaocima predočavale piščeve tajne, emocije, stradanja, ljubav, jednako kao i njihovih junaka. Svjetski dan knjige i autorskih prava obilježava se svake godine 23. aprila. UNESKO je 1995. godine na Generalnoj konferenciji u Parizu donio odluku o obilježavanju ovog datuma kako bi se promovisalo čitanje, objavljivanje knjiga i zaštita autorskih prava. Veza između ovog datuma i knjiga datira iz 1923. godine kada su španski knjižari odlučili da odaju počast Servantesu koji je umro na taj dan. U to vrijeme tradicija u Kataloniji je bila da momci djevojkama poklanjaju ruže, a one njima knjige. Danas momci i djevojke ne znaju ni za ovaj veliki datum niti koliko je vrijedno pokloniti knjigu. Poklanjati knjigu nije u duhu vremena, jer ako želite biti u trendu onda umjesto knjige poklonite „ajfon”, stan, džip ili putovanje kruzerom bez obzira što prije toga nijeste o mJestima koje ćete posjetiti pročitali ni jedno slovo. Čak ni na „ajfonu”. Nažalost, mobilni telefon još nije počeo da čita umjesto čovjeka – kazao je Novica Đurić.
Književnik i književni kritičar Perivoje Popović u svom kazivanju koje je naslovio „Dan ili bezdan knjige i prava čovječnosti” simbolično ističe i opominje da „svevidim okom bez vida zemaljskoga sve vide Višnjić i Borhes”.
-Ko se to usuđuje da prigovara, da uskače u riječ preko reda, prava i pravde - Svjetski je dan i autorskih prava – lupeta napuderisani zvon lažnih bisera. Kakva pobogu autorska prava – u savremenoj Crnoj Gori mi nemamo, nama su grubo satanski oteli Bogom darovana, Božjim testamentom poklonjena prava čovječnosti. Ta neprikosnovena prava srpskih pisaca pogažena su do dna bezdanice, do tame bezdomice. Takve pohare (danas se kaže genocid, etnocid, kultocid...) nad jedinstvenim postnjegoševskim stvaralaštvom, nad najboljim stvaralačkim sojem društva, nijesu činili ni najveći krvnici čovječanstva sa praocem pakla, sa Neronom na čelu. Ubijali su pisce, progonili na Pont i na Goli, spaljivali su knjige, rušili spomenike, ali niko tako podlo nije žive smještao u sutorine pokojnih kao što se to danas radi u ime Crne Gore – zemlje majke i kćeri Svetaca i Pjesnika. Bez poze i patetike, bez trunke žaljenja, tako mi Bog pomogao, meni i svemu mome, nudim sopstveni promašeni i besmisleni život, toliko koliko ga još ima, u zamjenu za živi život djela srpske ćirilične kulture u Crnoj Gori. Bogme, ni u drugim državicama u kojima još žive Srbi i ponekad ponešto napišu i na srpskom jeziku i ćirilicom – nije mnogo bolje, te ni u zbjeg, ni u progonstvo, ni u samoprogonstvo, nema baš neke naročite nade – pojašnjava Popović.
A.Ć.

Čurović: Pjesnici su proroci

Knjiga ide ispred vremena, a pjesnici su proroci, kazao je mr Slobodan Čurović. On je dodao da knjigu najviše mrzi glupost, te da stoga postoje poželjne i nepoželjne knjige, ali i da je svaki dobar pisac savršeni anđeo. Književnik Bećir Vuković istakao je da je u savremenom dobu i društvu gotovo neprijatno reći da si pisac.
Stihove i zapažanja govorili su i Miroje Vuković, Ilija Vuković, Milojka Banduka Jovović, Olga Dabović Klikovac, Slobodan Bećo Došljak, Radojica F. Bulatović, Veselin Vujović Vivet, Andrija Markuš, hadži Radovan Radović, kao i Nikola Nenezić Čudesni.