Prestankom izrade ručnih radova nestaje ogromna kulturna baština. Nisam radila tapiserije da bih afirmisala ženski ručni rad. Ja ga od malih nogu veoma cijenim, kaže prof. dr Jelisava Kalezić povodom svoje prve javne izložbe tapiserija postavljene u galeriji Fondacije „Petrović Njegoš”, u Dvorcu na Kruševcu u Podgorici.
Petnaestak slika, jer one to zaista jesu, emituju toplotu, griju oči i dušu, čak i kada nose u nazivu „Jesen” ili „Zimu”.
– Ručni rad je isključivo vezan za žene i ženski posao i kao takav je potcijenjen, a to je veliki fond likovnog izraza. Uopšte nije bitna tehnika, ona je čak i čarobna. Doživljaj onoga što je načinjeno rukom je mnogo ekspresivniji (ukoliko to nije puka kopija), nego kada se slika – kaže profesorka Kalezić.
Davno je u jednom časopisu uočila prekrivač. On nije imao kompoziciju, imao je lijepe boje, pomalo „razbacane”.
– Bili su to koloritni akcenti na jednobojnom tkanju. Počela sam da izrađujem prekrivač, ali sve vrijeme sam, zapravo svoj rad posmatrala i doživljavala kao sliku. Spontano sam uradila kompoziciju... Shvatila sam da je to, zapravo slika za zid. Zamislila sam prvu tapiseriju (iz triptiha) kao zimu, međutim kada sam je završila shvatila sam da je proizišlo rano „Proljeće”. Uslijedili su „Ljeto” i „Jesen”. Najprije napravim skicu. Nekada je malo dorađujem, ali ima momenata kada me u jednom trenutku ta kompozicija povuče ili je posmatram na drugi način, da je prekomponujem i uvijek bude bolje – priča nam profesorka.
Umjetnički opus koji je predstavila nastajao je u dvije faze, ali ne samo zbog hronologije, nego i tužnog konteksta.
– Prva, između `72. i `75. kada je urađen triptih „Proljeće – Ljeto – Jesen”. Postojao je i diptih „Jesen u dolini Lima” koji sam poklonila rođaki, iz Sarajeva i kome se gubi trag. Ona je neposredno pred rat preminula. Ta veza, sa tim diptihom, koji sam predstavila najprije na dvodnevnoj, a sada i na ovoj izložbi (i više neću...) obrazac je naših gubitaka. Niko od nas, bez obzira gdje je, nije se ucijelio od tih gubitaka. I tu prestaje prva faza jer su naišle brojne obaveze. Međutim, potreba za likovnim izrazom je bila krajnje intimna – lična. Mogla bih da priredim i skromnu izložbu od slika koje su nastajale, jedna za dvije godine ili dvije za godinu dana... To je jedan mali opus. Tokom naredne 32 godine povremeno bih plela, ali stalno me je boljelo, zašto nemam vremena da se bavim ručnim radom. Osim tkanja znam sve ručne radove, a kao da su moji nervni završeci u prstima, tom apstinencijom bili stalno iritirani. U međuvremenu, dok nisam radila tapiserije, slikala sam. Vraćanje tapiseriji je bilo utjeha i utočište od teške tuge. Meni je muž umro u 63. godini života. Svi smo, porodično, oštećeni od te tuge. To je najopasnije stanje – jer dolazite u situaciju gubitka smisla života. To je stanje vrlo slično depresiji, a sve usljed gubitka kojim kao da vam se nešto iščupa, a vi se urušite. Potrebni su vrijeme i ulaganje energije da se oporavite, da se poput objekta sanirate – ispričala je Kalezićeva.
Tako je 2006. počela ponovo da radi tapiserije i prva iz te faze je „Zima u kanjonu Tare”.
– Zima je monohromatska, sve su hladne boje, nema nijedne jedine tople.
Kod većine tapiserija postoji određena faktografija doživljaja. Čak za neke znam mjesto gdje sam to gledala. Recimo, boje Limske doline u različita godišnja doba... Tokom školovanja putovala sam za Beograd, i natrag, osim zimi, isključivo autobusom... – kaže umjetnica.
Profesorka ocjenjuje da svi koji se otisnu u umjetničke vode rade to iz potrebe da tu energiju izbace iz sebe, inače su „kao ekspres-lonac sa zatvorenim ventilom”.
– U 72. godini nemam namjeru da pravim likovnu karijeru, niti mogu, niti ima smisla, a opet ima smisla da se ove tapiserije izlože – ocijenila je Kalezićeva.
Tapiserija je sačinjena od heklanih kvadrata. Pretežno je koristila vunu, a u nekim slučajevima i pamuk i viskozu i vrlo malo sintetike jer ne voli sintetičko predivo...
– Divan i izuzetno poznat moj kolega, pokojni Ranko Radović, ukazivao je da umotvorina i rukotvorina ne mogu da se odvoje. Rukotvorina bez umotvorine ne postoji, osim kao gruba kopija. A sama umotvorina, dok se ne ostvari – ostaje zarobljena. On je mislio na svoju oblast – i na arhitekturu, i na urbanizam. Bio je sjajan crtač, esejista i predavač. I sam je u okviru institucije Kolarčevog univerziteta bio institucija Ranko Radović. Umotvorinu i rukotvorinu povezuje sa tim duboko zatrpanim, i nadam se privremeno zapostavljenim, a donekle i prezrenim, ručnim radom žena. Jer, sva ostala umjetnost je proizašla iz toga, nije obrnuto... U vrijeme kada su se radile, tapiserije su bile potreba za likovnim izrazom, ali su i sasvim utilitarne. One su zid činile toplijim – kaže Kalezićeva i podsjeća da su grnčarstvo i tkanje najstariji ljudski zanati.V.S.

Život bake Janje

U slovenskoj mitologoji Usud je taj koji određuje kvalitet života, a suđeje (suđenice) određuju dužinu života. Dvanaest boja, gruba tekstura, traka između crvene i narandžaste predstavlja život bake Janje.
– Radim trenutno tapiseriju „U ramu svog života”. U njenih 72 godine života ona je bila svjedok, a u Crnoj Gori je bar tada bilo na ponudi svih ratova, i u svemu tome radila je da održi život. Usud joj je tako dosudio, suđaje nijesu baš bile... ili su se sažalile, pa su rekle: „Dosta ti je toga”.
Prva traka je bijela jer ima onih koji u životu ostanu djeca čiste duše...–objasnila je Kalezićeva.

Misleći na Kandinskog

– Sa skupštinskom delegacijom sam 2013. putovala za Dablin. Gledala sam kroz prozor aviona jer je bilo vedro. U trenutku, dok gledam, prolazi mi misao: „Bože, Kandinski nije mogao da se vozi takvim avionom. Ako je i ušao u avion, to su bili oni poslije Prvog svjetskog rata koji su letjeli na 500-600 metara, i ne vidi se tako. U avionu sam napravila skicu. To je bio nevjerovatan kolorit. Nedavno sam u jednoj novini vidjela fotografiju, polje lala. One se vide, dominiraju, a detalji iščeznu... Između ostalog, predavala sam nacrtnu geometriju i kombinujem projekcije horizontalnu – frontalnu (ali to zadržim za sebe)... – ispričala je Kalezićeva.
Tapiserija nosi naziv: „Pored prozora na 5000 metara misleći na Kandinskog”, nastala je 2014/15. godine i prof. dr Kalezić je smatra svojom najuspjelijom rukotvorinom.