Bojan Munjin, selektor 23. JPF, kaže da mi stalno živimo u šizofrenoj i stalnoj temperaturi. Povod za takav stav mu je predstava „Pet života pretužnog Milutina”, koju je po tekstu Milene Marković šeste takmičarske večeri ansambl Ateljea 212 iz Beograda odigrao na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu. „Razgovarao sam jednom prilikom sa Milenom Marković, koja mi je rekla: ‚Ja sve što pišem i ono što mislim, pa o tome pišem, to se meni peče na stomaku.‘ U ovom rukopisu dobro možemo vidjeti da to što je pisala, koliko god da je bilo lucidnog blesavljenja, to je tema, odnosno teme, koje se peku na stomaku. Zapravo se svima nama sve te teme, danas ili prije više decenija, peku na stomaku. Mi sve njih paralelno živimo: šta nam se i zašto dogodilo, kako da se ponašamo, kako je izgledala familija – bila je grozna, danas je loša. Mi stalno živimo u šizofrenoj i stalnoj temperaturi. To su nam pokazali Milena i ovaj ansambl, a uradili su to na veoma neobičan način, objašnjava Bojan Munjin.
Aleksandra Glovacki, pozorišni kritičar i dramaturg, voditelj okruglog stola u Užicu, konstatuje da Milena Marković priča o onome što živimo, a onda ide unazad, objašnjavajući nam kako smo došli do toga.
-Počela je iz mitske izmaglice, gdje su živjeli zajedno ljudi i životinje, preko građanstva i prve pismenosti, svjetskih ratova, komunističke do korporativne priče, kaže Aleksandra.
Dimitrije Kokanov, dramaturg, dodaje da je, kao dio strategije razvoja savremenog teksta, pozorište naručilo komad od Milene Marković.
-Dobila je odrednicu da napiše nešto što bi ona smatrala komedijom. Dosta je komunicirala sa nasleđem narodnih epskih pjesama, erotskih narodnih pjesama. U tom smislu je zanimljivo što taj hod, od 18. vijeka, od Turaka na ovamo, na našem prostoru, ona zapravo razvija kroz sisteme ružnog, odnosno – nasilnog i prljavog. Ne bih rekao da je to nešto posebno agresivno, jednostavno je to stilska stvar, kojom je označila ovaj tekst, zaključio je Dimitrije Kokanov.
Almir Imširević koji piše kritiku za festivalski „Bilten” kaže za „Pet života pretužnog Milutina” da je prvi put očekivao predstavu kojoj će „trebati prevod”, misleći na reakciju publike (koja je predstavu Ateljea 212 ocijenila veoma skromno – 3,48). „Mislio sam na reakciju publike - koliko će publika biti zbunjena, koliko će se pojaviti teatar koji nisu očekivali, drama kakvu nisu navikli da gledaju. Prije ove predstave ovdje su bili glumci iz Splita, sa predstavom ‚Kroćenje goropadnice‘. U kritici sam tada spomenuo Milenu Marković, koju sam kao i još neke spisateljice nazvao ‚goropadnicom‘, - dodaje Almir Imširević. - To smo večeras i gledali – Milenu kao goropadnicu, priču o ženama goropadnicama“.
Sinoć se na JPF u Užicu za prestižne pozorišne nagrade nadmetala predstava Budva grad Teatra „Krvave Svadbe” Frederika Garsije Lorke koju je režirao Igor Vuk Torbica. Žiri festivala je već tokom večeri, prije ponoći, saopštio dobitnike „Ardaliona” za najbolju predstavu, najbolju režiju, najbolju žensku i mušku ulogu, najbolju scenografiju i kostimografiju, najbolju epizodnu ulogu i najboljeg mladog glumca, kao i specijalnu nagradu za neki od elemenata koji nije obuhvaćen ovim svakako veoma značajnim nagradama.S.T.