Solističkim koncertom pijaniste
Bojana Martinovića, dekana cetinjske Muzičke akademije u velikoj sali KIC „Budo Tomović” završeno je peto izdanje Festivala savremene klavirske muzike „Forte piano”. Koncert je bio prilika da ovdašnja publika uživo čuje djela kompozitora
Aleksandra Perunovića, koja su prethodno predstavljena u sali DODEST.
Koncert se tematski uklopio u ovogodišnji moto festivala „Omaž klasicima”, jer su na programu bile Perunovićeve kompozicije posvećene Filipu Glasu, a one posvećene Listu i Štokhauzenu doživjele su svjetsku premijeru. Djelo insprisano Listom Perunović je napisao na molbu Martinovića.
Kako nam je rekao Martinović, kojeg je publika vraćala nekoliko puta na scenu, ovaj koncert je finiš ogromnog posla koji je prošao zajedno sa kompozitorom Perunovićem.
– Naročito intenzivno sam radio posljednjih mjesec i po dana na komadu posvećenom Štokhauzenu. A, za svakog izvođača je izazov kada treba da ozvuči novo djelo, i to je pored izazova koje u fakturi i fizičkoj spremi koju nosi ovaj komad, i to bilo dodatno podsticajno. Poseban je zadatak oživjeti notni tekst i zato se zahvaljujem Perunoviću, jer i on je ogromni trud uložio posvećujući se ovoj Listovoj Sonati u h-molu, a koja je jedno od najbriljantnijih djela klavirske muzike ikad napisano – kaže Martinović. Pijanista dodaje da će se s ovim repertoarom predstaviti na još nekoliko koncerata u regionalnim centrima, i da će snimiti CD sa ovom muzikom.
– Druga kompozicija, posvećena Listu, inače je dio mog projekta „Mefisto”. Snimiću originalno Listovo djelo kao i ovu Perunovićevu. A, Lista ne možete tumačiti bez vizure Mefista. Mogu reći da je i Perunovićevo djelo u rangu sa velikim djelima svjetske literature, a pritom je moderna kompozicija koja se može svirati svugdje i svakome, djelo koje nije hermetički zatvoreno i nerazumljivo – kaže Martinović.
Pijanista dodaje i da je komad koji je izveo na kraju bio izuzetno složen, jer je morao pratiti muziku sa matrice, i spojiti je s glumom i improvizacijom a da asocira na Štokhauzena. Ž.J.
Uz sviranje i glumaOno što je svakako kuriozitet ovog recitala, pored naglašene vrituoznosti koja se traži od pijaniste a na koju je Martinović vrsno odgovorio, jeste i posljednji komad koji je tražio i performativne – glumačke i improvizatorske sposobnosti. Omaž Štokhauzenu, Martinović je izvodio s crnim povezom na očima i rukavicama, u skoro potpunoj tmini. Pritom, dok ide elektronska zvučna matrica, pijanista ne samo da svira na klaviru, već pritom dočarava i jednu specifičnu egzistencijalnu situaciju, vrlo asocijativnu, koja se na kraju završava njegovim izgovaranjem molitve „Oče naš”, ali, unatrag.Uz sviranje i glumaOno što je svakako kuriozitet ovog recitala, pored naglašene vrituoznosti koja se traži od pijaniste a na koju je Martinović vrsno odgovorio, jeste i posljednji komad koji je tražio i performativne – glumačke i improvizatorske sposobnosti. Omaž Štokhauzenu, Martinović je izvodio s crnim povezom na očima i rukavicama, u skoro potpunoj tmini. Pritom, dok ide elektronska zvučna matrica, pijanista ne samo da svira na klaviru, već pritom dočarava i jednu specifičnu egzistencijalnu situaciju, vrlo asocijativnu, koja se na kraju završava njegovim izgovaranjem molitve „Oče naš”, ali, unatrag.
)){kind=small}
