Uz sviranje i gluma
Ono što je svakako kuriozitet ovog recitala, pored naglašene vrituoznosti koja se traži od pijaniste a na koju je Martinović vrsno odgovorio, jeste i posljednji komad koji je tražio i performativne – glumačke i improvizatorske sposobnosti. Omaž Štokhauzenu, Martinović je izvodio s crnim povezom na očima i rukavicama, u skoro potpunoj tmini. Pritom, dok ide elektronska zvučna matrica, pijanista ne samo da svira na klaviru, već pritom dočarava i jednu specifičnu egzistencijalnu situaciju, vrlo asocijativnu, koja se na kraju završava njegovim izgovaranjem molitve „Oče naš”, ali, unatrag.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.