Junakinja romana,,Vlasnik svega našeg”, koji je nedavno objavila izdavačka kuća „Arhipelag”, našao se u širem izboru za „Ninovu nagradu”. Junakinja romana neočekivano dobija posao u tajanstvenom institutu na obodu Beograda. Ona u tom institutu postaje bibliotekarka na zamjeni. Odlazeći na posao, junakinja ubrzo shvata da je riječ o posve neobičnoj biblioteci, da su ljudi koji rade u tom institutu povezani tajanstvenim i nerazjašnjenim vezama, da knjige na policama nijesu knjige već samo kutije, a da prava priroda tog instituta njoj ostaje nedokučiva. Na tom mjestu započinje košmar u kome junakinja pokušava da razluči šta je san, a šta java, šta je stvarnost u kojoj živi, a šta su strahovi koji oživljavaju na temelju njenog svakodnevnog iskustva.

,,Vlasnik svega našeg” je izvrsna i sugestivna priča o gubitku autentičnosti u svijetu u kome ništa nije kao što izgleda. Ulazak u sistem, oličen u ovom slučaju u institutu, jeste metafora svijeta u kome živimo i u kome pokušavamo da razumijemo okolnosti vlastitog života.

Rođena u Beogradu, Nina Savčić je književnica, likovna umjetnica, dizajnerka i kolumnistkinja.

Kako biste žanrovski odredili ovaj Vaš roman?

-Jedan prijatelj je kazao da je u pitanju introspektivna fantastika. To mi se dopalo.

Čitaoci različitih profila se pronalaze u romanu, u glavnoj junakinji, najviše...

-Ona jeste paradigmatična. Dvije su tačke presjeka. Možemo da budemo veoma različitog stepena obrazovanja ili raznorodnih interesovanja, ali slično nam je pored ostalog i ovo: navikavamo se na okolnosti (nekad radije nego da ih mijenjamo) i naši dani sačinjeni su od rituala. Svi ponavnjamo radnje i često se srećemo sa onima koji to isto čine. Repetitivnost je naglašena u romanu. U njoj se prepoznajemo. To nas s jedne strane tješi jer nam je sve što čini faze u određenim aktivnostima koje se ponavljaju poznato, ali nekada nas to i rastužuje, željeli bismo nešto novo i, ako je moguće, lijepo, nešto što će nas osvježiti.

Roman je, čini se, napisan veoma iskreno. Koliko Vas ima u glavnoj junakinji?

-Uvijek nas ima bar malo u svemu što radimo. Roman je zaista sačinjen od fikcije. Ima samo mali broj elemenata priče koji dolaze iz mog života. Najprije su to moji literarni ili slikarski favoriti. Čehov je u jednom snu i glavni protagonista. Važni su De Kiriko i Aleksandar Kalder kao dvojica umjetnika koji daju komentar na atmosferu romana ili je grade. Tišina De Kirikovih platana, otuđenost, pustoš, dominacija građevina koje nijesu prijeteće, ali su u odnosu na nas moćne, čine grad kakvim ga junakinja vidi. Da li i ja? Ne sasvim. Ponekad. I skulpture Aleksandra Kaldera koje ne miruju. Sve je u kretanju. Kalder je De Kirikova suprotnost, njegov antipod. Mogu da kažem da je najznačajnija veza između mene i junakinje to što smo posmatrači. Scene u kojim junakinja gleda grad kroz prozor dok padaju kiša ili snijeg su moje omiljene radnje.

Knjigu ste posvetili Nataši. Da li je to prijateljica koju ste opisali u romanu?

- Da, to je kuma koju sam veoma voljela i koja je neposredno prije nego što sam počela da pišem umrla. Jedan od motiva koji sam imala kad sam razmišljala o pisanju bio je taj, da napišem knjigu gdje će dio biti priča o njoj. Zanimljivo je zašto me niko ni od novinara ni od čitalaca u neformalnom razgovoru nije pitao za Natašu. Toliko se plašimo smrti da nijesmo u stanju ni da je zapazimo ako se ne prostire od korica do korica. Naša je ranjivost dirljiva.

Junakinja odlučuje da ostane u biblioteci na kraju romana. Zašto ste izabrali takav kraj?

-Kraj romana je otvoren. Imala sam različite reakcije na kraj. Željela sam da iznenadim čitaoca, da ga kroz roman polako uvlačim u taj neobičan i sasvim otkačen svijet. Željela sam da čitalac izgubi predstavu o tome gdje su granice realnosti, a gdje počinje fikcija. Baš kao što je tu granicu gubila i junakinja dok je upadala, kako kaže, u „bunar koji je sama odabrala“, dodaću, koji su drugi odabrali za nju, a ona ga iz navike ili slabosti, nesigurnosti, prihvatila. Htjela sam da uplašim čitaoca, da ga iz straha navedem da razmišlja o svojim izborima i o svijetu u kom kutije imitiraju knjige, gdje je realnost scenografija. Junakinja je ostala u biblioteci zaključana i to može značiti da je odustala od spoljašnjeg svijeta, ali to istovremeno znači da je napravila izbor, da je prekinula ritualni niz koji čini od pojedinačnih dana naš život. Međutim, korice knjige samo su uslovno granice života junaka. Ona je izvan romana mogla da izađe sjutradan ili dan poslije ili da iskoči kroz prozor. Moglo je da se ispostavi da je sve bio samo san... Kraj zaista može različito da se shvati. Čitalac je taj koji odlučuje, u svojoj obradi djela, naravno.

Pišete i za djecu, pišete teorijske tekstove, kolumnu za „Danas”, objavljivali ste i priče. Koliko se pisanje tekstova različitih žanrova razlikuje?

-Izdvajam dvije grupe tekstova, to su teorijski radovi u kojima se upuštam u analizu, tu sam istraživač kome ne smiju da pobjegnu činjenice i njihova utemeljena interpretacija. Druga grupa su priče, pjesme i evo, sada roman. Dok pišem, naravno, obraćam pažnju na konstrukciju. Rekla bih, jednom novinar, uvijek novinar. Vodim računa da svi djelovi legnu kako treba. Ipak, veliki dio procesa pisanja ovog, beletrističkog smjera je upuštanje u izmaštan svijet koji ste dijelom sami napravili, ali koji se nekako i sam od sebe pomalo stvara. Nekada samo postavim osnovne elemente priče, uključim neko virtuelno dugmence, pustim film i zapisujem šta vidim. Junaci koje sam smislila žive živote i u priči prave prostor za sebe, nekad priču skrenu tamo gdje oni žele. Zanimljiva je tema odnosa autora i junaka. Dopada mi se taj prostor slobode likova, a proces u kome se oni osamostaljuju i kad zajedno stvaramo situacije liči mi jako na proces slikanja akvarelom. Kad slikam, prvo cio papir natopim vodom, a onda voda u velikoj mjeri učestvuje u konačnom rezultatu, nekad samo pokušavam da usmjerim boju boreći se sa vodom koja je vodi tamo gdje ja ne želim i koja razliva tuš ili akvarel boju praveći svoje kombinacije. I jedno i drugo je dinamičan i neizvjestan, do izvjesne mere, rad.

M. Milosavljević

---

Bogata biografija
Nina Savčić (Beograd, 13. maja 1970) je književnica, likovna umjetnica, teoretičarka kulture i medija, dizajnerka, kolumnistkinja. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu na odsjeku Srpski jezik i književnost i na Fakultetu primijenjenih umjetnosti na odsjeku Unutrašnja arhitektura. Magistrirala Teoriju umjetnosti i medija. Magistarski rad objavljen je pod nazivom Njujork u filmovima Martina Skorsezea: analiza lokalističkih situacija. U toku je rad na doktoratu o američkom sitkomu. Objavljivala priče, pjesme za decu, tekstove iz oblasti filma, književnosti, jezika. Izlagala na samostalnim i kolektivnim izložbama kolaže, asamblaže, akvarele, gvaš. Radi grafički dizajn i dizajn enterijera. Od 2013. kolumnista je dnevnog lista „Danas” i pisac radio-drama za djecu za Prvi program Radio Beograda.


Očarava me nebo
Strah o kom govorite je prisutan na razne načine u romanu. Da li i Vama priroda ublažava strahove?

-Malo mi je nelagodno kad akcenat sa sadržaja pređe direktno na mene. Počinjem da vagam šta je iskreno, a gdje pokušavam da pobjegnem od odgovora. Sigurno, anksioznost koju osjećam može da otkloni priroda. Ako se predam vjetru ili zvuku kiše ili gledam u nebo ispunjava me posebna vrsta snage. Osjećam da nisam sama, da sam dio veličanstvene kreacije i da će sve doći u red. Ne mogu precizno da opišem osjećaj, ali sigurno je da priroda u svojoj širini, ljepoti, snazi pomaže. Primijetila sam dok sam čitala prelom romana i pokušavala da otklonim slovne greške da vrlo često pominjem nebo. Očarava me nebo. I voda. Zapravo, mogla bih da nabrajam još, kiša, snijeg, vjetar... Priroda, jednom riječju čini mi dan lijepim kad ga društveno ustrojstvo optereti svojim čini se strogim, a zapravo hirovitim zahtjevima. Priroda je sloboda, ako slobode ima.



Junakinja je ostala u biblioteci zaključana i to može značiti da je odustala od spoljašnjeg svijeta