Ono što se čekalo decenijama u Crnoj Gori – smjena vlasti na parlamentarnim izborima – desilo se onda kada se možda i najmanje očekivalo – 2020. godina donijela je pad režima Demokratske partije socijalista (DPS) i formiranje prve vlade bez učešća te stranke od uvođenja višestranačja. U Crnoj Gori su, paradoksalno, i dalje čekali da padne Berlinski zid, iako se to desilo prije 30 godina. Dok su zemlje bivšeg komunističkog istoka uglavnom krupnim koracima gazile prema Evropi i pokušavale da se približe krugu demokratskih i civilizovanih zemalja, ti vjetrovi ipak nisu dovoljno jako duvali u Crnoj Gori. Umjesto da se napravi proboj na evropskom putu, Crna Gora je 2020. godinu dočekala u začaranom krugu kriminala, nereformisanih tajnih službi, korupcije u svim sferama društvenog života i izbornih manipulacija. Naravno, i sloma tradicionalnog sistema vrijednosti i alarmantnog zanemarivanja osnovnih moralnih normi, o čemu neshvatljivo ćuti ona adresa koja je i najpozvanija da govori, da ne ćuti – Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU).

Kao nigdje drugo, čini se, u Crnoj Gori je poštovanje čuvene izreke „ćutanje je zlato” mnogima donijelo – baš upravo zlato.
Godina je počela previranjima zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti – udar na imovinu Srpske pravoslavne crkve u režiji DPS-a i državnih organa izveo je hiljade ljudi na ulice. Počele su litije, a slike sa ulica crnogorskih gradova obišle su svijet. Bile su mirne, dostojanstvene, odlučne... dok je, s druge strane, režim DPS-a i njegovog šefa Mila Đukanovića polako odbrojavao do datuma raspisivanja novih izbora, da bi osigurali još jedan mandat. U jeku litija, međutim, svijet a time i Crnu Goru, pogodila je pandemija novog virusa korona. Zatvaranja, ograničavanja kretanja i putovanja, karantini, samoizolacije, nestašice medicinske opreme i uporni pozivi da se poštuju mjere za sprečavanje širenja opakog virusa postali su svakodnevica. To je samo na neko vrijeme sklonilo iz centra pažnje pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i oštar politički sukob u Crnoj Gori, ali kako je epidemija počela da jenjava, tako su se ponovo aktuelizovala ta pitanja.

Zbog kršenja epidemioloških mjera procesuirani su mnogi građani, ponekad i bez ikakvog razumnog objašnjenja. Na udaru su bili i sveštenici SPC, što je tenzije u maju prošle godine, posebno u Nikšiću, podiglo do usijanja. Kraća pauza u širenju virusa korona, naravno, nije dugo trajala, i bilo je jasno da je ljetnja turistička sezona na putu da propadne. Ionako ranjiva i slabašna crnogorska ekonomija, veoma zavisna od turizma i sektora usluga, došla je na ivicu provalije. U takvoj atmosferi, u junu su raspisani parlamentarni izbori – deseti od uvođenja višestranačja. Početne ankete davale su prednost Đukanoviću, DPS-u i njihovim saveznicima, ali je vremenom postalo jasno da temelji te, kako se procjenjivalo, buduće pobjede, i nisu tako čvrsti. Izbori su zakazani za 30. avgust, pitanje zakona o vjerskim slobodama, korupcionaške afere, koje je dijelom pokrenuo i vlasnik Atlas grupe Duško Knežević, ne baš dobar odgovor vlasti i zdravstvenog sistema na širenje korona virusa, siromašenje društva i loše privatizacije dominirale su u predizbornom periodu.

Đukanović nije htio da se pojavljuje kao nosilac liste DPS-a, to je prepustio tadašnjem premijeru Dušku Markoviću. Đukanović koji 30 godina suvereno drži sve konce vlasti u rukama, nadživio je pet američkih predsjednika i vladao je u četiri različite države – poručivao je sa predizbornih okupljanja da je siguran u još jednu pobjedu. Na to da će mu većinska Crna Gora poručiti „Zbogom, predsjedniče” nije se ni pomišljalo u redovima tadašnje vlasti.

S obzirom na striktne epidemiološke mjere, kampanja je prošla bez većih okupljanja i bez nekih velikih incidenata. Učestvovalo je 11 lista, a pravo glasa imalo je oko 540.000 građana. Već prvih sati na dan izbora postalo je jasno da se stvari ne odvijaju kako je DPS mislio – izlaznost je bila rekordna a na kraju dana došla je do skoro 77 procenata. U takvim okolnostima, DPS praktično nije imao šta da traži.

Savezi „Za budućnost Crne Gore”, „Mir je naša nacija” i „Crno na bijelo” uzeli su preko 50 odsto, odnosno 41 mandat, i poslali DPS i Đukanovića u opoziciju. Posebno je bilo upečatljivo to što je međunarodna zajednica pozdravila ishod izbora i izrazila spremnost da sarađuje sa novom vladom.

Do te nove vlade se došlo možda i kasnije nego što se mislilo, 4. decembra premijer je postao Zdravko Krivokapić, nosilac liste „Za budućnost Crne Gore”. Nova vlada bila je plod dugotrajnih i kompleksnih koalicionih pregovora. Prethodno je 23. septembra na čelo parlamenta izabran Aleksa Bečić.

Nova vlada imaće, takođe, i test kohabitacije, s obzirom na to da Đukanović i dalje ostaje šef države, što je sasvim novo iskustvo za crnogorsko političko okruženje.

Kako je istakao prof. dr Dejan Mirović, 2020. godinu je u pravnom i istorijskom smislu obilježio Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

– On je doveo do nikada viđenih masovnih litija i mirnog i upornog protesta naroda protiv bogoboračkog i srbofobnog režima Mila Đukanovića. U toj borbi su hapšeni i prebijani episkopi Joanikije i Metodije, umrli su mitropolit Amfilohije i hrabri i ugledni protojerej Momo Krivokapić. Nakon 30. avgusta Crna Gora je ušla u novo političko doba i to je svakako korak naprijed – naglasio je Mirović.

On je objasnio kako vjeruje da nije moguć povratak na vlast kriminalnog režima Mila Đukanovića, jer se on zasnivao na interesu a ne na neotitoističko-komitskoj ideologiji u koju, kako je istakao, izgleda vjeruje još samo gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković.

– Poslednjih nekoliko mjeseci 2020. godine pokazuje da vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića počiva na heterogenoj vladajućoj koaliciji koju ujedinjuje samo zajednička borba protiv kriminalnog nasleđa DPS-a. U tom smislu, poslednji kvartal 2020. godine pokazuje da bi nova vlada trebalo da se drži Ustava i zakona jer joj je to najbolja zaštita – napominje Mirović.

Naš sagovornik ukazuje da vlada u kojoj nema dvije najveće vladaćuje koalicije to treba da ima na umu – a to pokazuje netransparetno zaduživanje iz decembra 2020. godine.

– Kraj godine pokazuje i da vlada Krivokapića i Abazovića ima dva prioriteta – unutrašnju borbu protiv korupcije koju aktivno vodi Abazović i spoljnu politiku koju vodi Krivokapić s ciljem održanja statusa kvo u odnosu na prethodni period. Čini mi se da kraj 2020. godine i skandalozne izjave glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića pokazuju da Vlada neće biti stabilna ako se borba protiv korupcije ne dovede do kraja – ocijenio je Mirović.

Interesantno je da je američka organizacija Fridom haus u maju 2020. godine (ta organizacija se bavi ljudskim pravima i promovisanjem demokratije u svijetu) objavila izvještaj po kome su Crna Gora i Srbija izgubile epitet djelimično konsolidovanih demokratija. Na tradicionalnoj godišnjoj listi, nakon analize stanja, Fridom haus vratio je ove dvije države korak unazad, u grupu tranzicionih, odnosno, hibridnih režima.

Pojam „hibridni režim” podrazumijeva države u kojima su demokratske institucije krhke i u kojima postoje značajni izazovi u odbrani političkih prava i građanskih sloboda.

Po mišljenju docenta dr Marka Begovića, zaista je kraj godine vrijeme za rekapitulaciju, no u ovom društveno-političkom vakuumu kalendar ne igra previše važnu ulogu.

– Vrijeme je resurs koji se ne može obnoviti, pa je samim tim važno da objektivno i kritički sagledamo nedavne procese i događaje, nadajući se da će nam izvedeni zaključci pomoći za donošenje prijeko potrebnih državničkih odluka. Koliko je to teško za jedno društvo bez institucionalne memorije najbolje se očitava kroz dvije odluke i reakcije koje su uslijedile. Prva, po nekima „kasus beli” pada DPS-a, propis kojim se uređuje sloboda vjeroispovijesti – ukazuje Begović.

On je rekao da način na koji se dolazi do izmjena i dopuna tog zakona ukazuje na sličnu matricu DPS-a, to jest procedura lišena javne rasprave i mišljenja Venecijanske komisije.

– Čini se da je ovdje propuštena prilika da se na javan i inkluzivan manir nađe održivo rješenje koje će objediniti crnogorsko društvo. Druga odluka da se obustavi dalje finansiranje državne avio-kompanije u godini globalnih turbulencija, koje se ne pamte od Drugog svjetskog rata, ukazuju da je za državničke odluke potreban jedan precizniji pristup koji je mora uvažiti sledeće činjenice. Ova kompanija je obučila znatan broj letačkog i kabinskog osoblja, pa se uz postojeća prava (tajm-slots, kod-šer i ostalo) očekivalo da postupak gašenja prati postupak osnivanja – ukazuje Begović.

Ovaj analitičar smatra da su u oba ova slučaja zanimljive bile reakcije „tuge” onih koji su tridesetak godina ćutali na sistemsku poharu društvenih i privrednih, i devastaciju prirodnih resursa.

– Ćutanje je kod nas olimpijska disciplina. Prvo na hiperinflaciju, Jezdu i Dafinu kao prateće sadržaje pljačke sopstvenog naroda – koja je izrodila nekadašnje vulkanizere i autolimare u vlasnike krupnog kapitala. Jedan privredni gigant poput Telekoma Crne Gore, u koji je investirano blizu 100 miliona eura sa najsavremenijom operemom, prodat je da bi rodbina pojedinaca profitirala, a državni budžet ostao uskraćen za finansijska sredstva koja bi poboljšala uslove u našim zdravstvenim i vaspitnoobrazovnim sistemima. Sa demontiranja privrednih, ušlo se u devastaciju prirodnih resursa. To je bila mjera patriotizma koja je rezultirala gubitkom skoro četvrtine stanovništva u poslednjih dvadesetak godina, a polovina ostalih je oboljelo od bolesti povezanim sa lošim kvalitetom života – naglašava Begović.

Kako je rekao, u kakvom stanju su javne finansije najbolje govori podatak da na 120 zaposlenih u realnom sektoru dolazi blizu 60 hiljada u javnom sektoru, 130 hiljada penzionera i blizu 50 hiljada nezaposlenih sa 30 hiljada korisnika socijalne pomoći, dakle nezaposlenih i 30 hiljada korisnika materijalne pomoći.

– Kada se podvuče crta, mi smo zemlja socijalne i ekonomske periferije. Na tu realnost dodajmo izraženi partitokratski politički sistem – umjesto da se izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima reformiše sprovođenje procesa zasnivanja radnog odnosa – od jasno definisane pozicije koja se oglašava, uslova i kriterijuma, pa do komisije i načina ocjenjivanja, dobijamo brisani prostor za partijski podobne, a ne nužno stručne pojedince. Očekivale su se, ipak, izmjene propisa koje bi stvorile okvir da motivišu sposobne ljude iz realnog sektora, akademske zajednice, organizacija civilnog društva i inostranstva da kandiduju svoje znanje za razvoj našeg društva – ocjenjuje Begović.

Po njegovom sudu, ne smijemo da zaboravimo da je i prethodni sistem imao ministre, odnosno starješine organa, koji su ujedno bili pripravnici.

– Sistem u kojem su nenormalnost, nesposobnost i nemoralnost glavna obilježja – ne smije se kozmetički, već suštinski mijenjati, jer problemi našeg društva neće nestati sami od sebe. Naprotiv, dolaze kao na pokretnoj traci – Željeznice, Crnogorska plovidba, Plantaže, sistem javne uprave. No, odgovor na ove izazove sigurno ne leži u primjeni šok mjera karakterističnim za neoliberalnu školu ekonomije iz razloga jer naše tržište rada nije dinamično, a privredna aktivnost je bitno ograničena – upozorava Begović.

Dakle, kako je podvukao, Crnoj Gori jesu neophodne brze odluke, ali one koje će sačuvati radnu angažovanost, a u poljoprivredi bitno povećati produktivnosti i otvaranje prostora za primjenu novih tehnologija.

– Ovo poslednje je posebno važno jer sledeća kalendarska godina neće biti manje izazovna, iako će se vjerovatno priroda izazova promijeniti. Ključni globalni, ali i crnogorski zadatak u saniranju javno-zdravstvene krize je da se obezbijedi što hitnija imunizacija ranjivog dijela stanovništva. Nažalost, ovdje dobrano kasnimo i nužno je napregnuti međunarodno-tehničku saradnju kako bi se obezbijedile prve vakcine ali i nedostajuća medicinska sredstva tokom januara. Drugo, naizgled manje važno, ali će umnogome trasirati turističko-uslužnu ponudu, jeste puna primjena Pariškog sporazuma o klimatskim promjena i prelazak na koncept zelene ekonomije. Zaštitom Sinjajevine, stavljanjem van rada svih malih hidroelektrana, rješavanjem crnih ekoloških rupa, te primjenom standarda iz poglavlja 27 u pregovorima sa EU ispunjavamo ustavno određenje Crne Gore kao ekološke zemlje – istakao je Begović.

Marko Vešović

---

Rješavati i pitanje duga
Po mišljenju Marka Begovića, predstojeću 2021. godinu obilježiće pokušaj oživljavanja iranskog nuklearnog sporazuma P5 +1 od nove američke administracije, te nestabilan odnos sa Rusijom oko pitanja koja se protežu od Ukrajine do Bliskog istoka.

– No, sve je to na neki način „predjelo” za pokušaj obuzdavanja rasta i širenja kineskog uticaja. Iako po svakom parametru predstavlja statističku grešku, rješavanje crnogorskog duga čiji su vlasnici Eksim banka i korporacija CRBC iz Kine može označiti putokaz za Zapad kako stati na kraj strategiji „Put svile”. Dakle, pred Crnom Gorom je dug put prelaska sa mentorstva od naših međunarodnih partnera, do aktivnog učesnika u areni međunarodnih odnosa – ocijenio je Begović.


Sporni su bili izborni uslovi
​Politički analitičar Zlatko Vujović smatra da je bilo puno kritika međunarodnih aktera i domaćih nevladinih organizacija vezano za ranije izbore u Crnoj Gori, ali se nije dovodilo u pitanje da broj glasova koje su na izborima dobile partije odgovara broju njihovih mandata u parlamentu.

– Sporni su bili izborni uslovi, ravnopravnost izbornih aktera, zloupotrebe državnih resursa i neka druga pitanja, ali je legitimitet onih koji su osvajali vlast bio neupitan – rekao je Vujović.

Kako je istakao, tanka je granica između populističkih poteza i poteza koji znače stvarno odricanja od privilegija.

– Pamtim jednog crnogorskog ministra koji se iskreno odrekao privilegija. Riječ je o Branku Lukovcu, bivšem ministru inostranih poslova Crne Gore, koji je uvijek išao pješke ili na biciklu. Uvijek ste ga mogli sresti bez skupog vozila, vozača i obezbjeđenja. On je to radio tiho, nije od toga pravio nikakvu propagandu. Volio bih da primjer Lukovca slijede i drugi ministri, da takvo ponašanje postane standard, a ne motiv za sticanje poena u javnosti – kazao je Vujović u emisiji „Most” na RSE.

On smatra da će uticaj Srpske pravoslavne crkve biti presudan na rad aktuelne vlade, prije svega, u onim oblastima gdje postoji interes ove vjerske zajednice. Tvrdi kako ga stvarno zabrinjava ako Crna Gora ide u smjeru da jedna vjerska zajednica, nije važno koja, praktično kontroliše proces donošenja odluka u ovoj zemlji.

Vujović objašnjava kako mu se čini da je jasna pozicija Vlade da će njena politika biti proevropska, prozapadna i pronatovska.


Moćnici štite svoje interese 
​Termin „zarobljena država” godinama se veže za mnoge zemlje na Balkanu. O tome govori i izvještaj za 2020. godinu Transparensi internešenela (TI), međunarodne organizacije koja se bori protiv korupcije. Njihova definicija zarobljavanja države je široko prihvaćena.

– Kada moćni pojedinci i grupe koriste korupciju kako bi oblikovali nacionalne politike, zakone i ekonomiju u korist vlastitih privatnih interesa. Uz to se omogućava korumpiranim moćnicima da zadrže svoju moć, obogate se od države i izbjegnu kaznu – navodi TI.

Obični građani, piše u izvještaju, to plaćaju gubitkom sredstava za život, lošim javnim uslugama, ograničenim mogućnostima i gubitkom povjerenja u demokratiju jer smatraju da vladine institucije služe privatnim interesima.

To se događa na svim nivoima vlasti – od lokalnih vlasti do izvršne vlasti. Lanci lojalnosti i uzajamne koristi navode službenike da zloupotrijebe svoj položaj i stegnu stisak nad nekoliko mreža u ovim državama, konstatuje se u izvještaju.