Završi se moja „mučna VIP” faza i vratih se svakodnevnim aktivnostima i neaktivnostima, razmišljanjima i maštanjima i zapažanjima. Eto, mnogo toga čovjek opazi kad mu je recimo dosadno ili ga uhvati neka faza svejednoće, pa zenta tako i sve neke mu gluposti padaju na um. Recimo djeca kažu, što bre ljudi kupuju Milku sa jagodom, ili onu sa grožđicama, budite kul pa kupiti malu Oreo ili Menaž. Nije sve u kvantitetu ima nešto i u kvalitetu. Ili, zašto sve gospođe i gospoda koja rade po apotekama ili ambulantama, hodaju vani u uniformi i papučama, zašto ne obuju cipele. Jer, aman zelene pantalone mogu biti zelene ali bez papuča to nije to, ali papuče govore „hej, ja sam sestra, medicinski radnik, faktor”. A to što nosi poruku „hodam po ulici, prljavim pločnicima u papučama za prostorije“ to nema ama baš nikakve veze. Da li vam se desi da u marketima, kad opomenete radnicu koja je do prije sekund preslagala krompir i salatu, i ne opravši ruke, krene da vam siječe meso ili vadi ćevape, da vas pogleda onim pogledom koji kaže „ao, pa neće ti ništa biti”. Koliko su vam simpatični ljudi koji se zorom najedu luka, antioksidant bijeloga, pa krenu po institucijama da šire ljubav i sreću razgovorima. A šta mislite o onima koji se iskijaju u ruke i iskašlju pa ti tu istu pruže jer vas nisu godinama vidjeli. A o onim tzv. premajkama koje bolje paze „kuTnje” ljubimce tepajući im „Sunce, zlato, ljubavi” a sopstvenu djecu nazivaju kretenima, i vlažnim maramicama očiste svoje ruke pa djeci lice. Najsmješniji su oni koji se razgalame, razbahate, dignu larmu i dreku, a onda tiho izađu iz prostorije jer su pogriješili adresu, mrežu, butik, školu. Trebalo bi samo naučiti, što bi mladi rekli, kulirati. Lijepo, smireno, nenametljivo, pokazati nekome da je pogriješio, krivo shvatio, da nije dobro sabrao, oduzeo i uživati u tim zbunjenim fačicama, posramljenim licima i spuštenim pogledima. A da li vam se desilo da slušate osobu koja o nekoj drugoj priča sve i svašta, pa kad se ta ista pojavi prva skače i „tople zagrljaje i meke poljupce” a vi onako u čudu pitate se u kom međuprostoru živite. I kako se sve tajne i riječi ispričane u strogom povjerenju tako lako i brzo doznaju, možda čak i brže da su bile javne i transparentne. Mnogo je teško glumiti pravog prijatelja, dobrog kolegu, šefa, prijatnog komšiju. Mnogi bi za takve uloge koje gaje godinama dobili Oskara i zvijezdu na Bulavaru slavnih. A tek lažovi, njima treba posebno ordenje dati, a još posebnije onima koji u isti mah lažu i hvataju sebe u laž i tako se vrte u krug. Odgovorno tvrdim da Hašimotovići nemaju taj luksuz. Oni, em loše pamte, a i ako slažu ne mogu se ni sami sjetiti toga, pa se i uhvate u laž ili pričaju po tri verzije iste priče i tako u krug. Rekoh, ja jedared, notes je iz raja izašao. Pa fino utefteriš kao ja „ Biso, cipele si kupila prošle godine, na rate, po toj i toj cijeni uz taj i taj popust” a ne kao ja jedne iste sam kupila u tri različite sezone, u različitim buticima za razne cijene (ovo kad me domaćin pita odakle mi nov par cipela). Mada, istina je uvijek najljepša i najslađa, ona čista i mirišljava, nakon koje dišeš slobodno. Treba reći šta misliš o svemu iz topa, iskreno, bez dvoumljenja i krajnje namjere, i ti i druga strana osjećaćete se ljepše i ljubav će biti jača. Primijetite lijepe stvari, recite ljudima da sijaju, da su lijepi, da lijepo mirišu ,da im žuta boja lijepo stoji, nemojte biti škrti na komplimentu, osmjesima. To hrani dušu.
Mislite o tome.
Ljubi vas Bisa.