U poslednje vrijeme je sve nekako postalo lako zamjenljivo. Niko se više ni oko čega ne trudi. Ljudi više ne popravljaju stvari. Sve se staro baca i kupuje novo. Ne čuvaju se više uspomene. Brzo se zaboravlja. Ne cijene se stare vrijednosti. Vaspitanje izumire. Dobronamjernost takođe. Cvjetaju kritike, a pohvale i komplimenti su rijetka dragocjenost.
Tačno ponekad mislim da bi se Alisa u ovoj zemlji čuda možda bolje snašla nego u onoj njenoj, gdje je sve postalo naopako i toliko smo se na sve to navikli da ne želimo ni prstom da mrdnemo da išta promijenimo. Jer ono što nas sprečava je ili strah ili naše vaspitanje koje nam je duboko ukorijenjeno od malih nogu. Reći ću vam da nije lako. Eto, prije par dana, na mom poslu, sa mog stola, neko mi pred mojim očima otuđi jedan euro. I kako se sve to dešavalo pred mojim nosem, a ja ne rekoh ni riječ, zastade mi kao kost u grlu neka muka i rekoh sebi, vala ako se vrati, reći ću mu. I tako i bi, čovjek se vratio da nešto priupita, a ja mu uz osmjeh tražih svoj euro nazad. „Molim Vas da mi vratite euro koji ste mi podigli sa stola?“ i tu nastaje moj lični haos. Ja sam se zacrvenila, meni je lupalo srce, ja sam se osjećala ružno, meni su se dlanovi oznojili, a „gospodin” ništa. Tek kad mu spomenuh kamere, učinje pokret i baci mi na sto novčanicu. I šta niti je Bisa spasila svijet, niti ispala cool, ali je sebi postala lični heroj, jer nije dozvolila da je neko prevari i to na sitno, onako kvarno, uličarski. I tad, dok sam se vraćala u svijest od upravo preživjelog transfera blama razmišljala sam „treba reći, treba dići glas, treba se uzbuniti, treba uraditi prvi korak, jer tako mnogima prolazi sve po školama djeca „mama i tata“ dobijaju bolje ocjene, po firmama oni koji se bolje „druže“ su u povlašćenim položajima, ako ćutiš i samo klimaš glavom, ne znaju dal‘ si glup, lud ili naivan. Užasavam se ljudske upornosti, na šta su sve ljudi spremni zarad svojih sitnih uspjeha i trenutnih zadovoljstava. Danas je sve instant, sve je na brzinu i kratkog daha. Tako se danas i žene i udaju, svadbe po tri dana, mjesec dana se slikaju i fotosešeniraju, preoblače u tri preobuke i na pet lokacija, naprave jedno dijete, proslavi se prvi rođendan i ćao. Prva svađa, problem svako svojoj kući. On kod majke i ona kod majke. Nema kompromisa, dogovora sve se rješava sad i odmah i na sve se stavljaju tačke veličine meteora. Niko ne želi da se bori, da zakrpi staro, promijeni rajsferšlus, usije dugme. Bacaj, jeftinije je da se kupi, ne isplati se. E ja baš mislim da se mnoge stvari isplate. Ne novčano, nego srčano. Isplati se boriti za druga, prijatelja, brata, partnera. Treba reći na glas sve što vas tišti i smeta, da ne idete okolo i po ćoškovima, u brk u oči lijepe. Lice u lice. Bude teško, zabole riječi, gađaju vas kao one hladne kapi kiše, a vi kišobran nemate, ni kabanicu. Peckaju po koži, po srcu ko ledenice, ali nakon toga ćete se osjetiti lijepo. Kao piling učiniće vas nježnima i kao kad se sklonite poslije velikog pljuska u toplo, osjetićete mir i spokoj. Neće biti onog bremena koje ćete kao Sizif gurati i gurati a ono vas opet vraćati nazad. Kad se popnete na vrh brda, a odozgo pogled očaravajući. Nagrada za sve dobro što ste rekli, uradili, pružili ili sve ono što ste nekome prećutali, oprostili ili zaboravili. Ima li što ljepše nego kad legnete naveče, sklopite oči i ne sjećate se kad ste utonuli u san. Radite svari po osjećaju, pustite nek vas srce vodi, i ne dozvolite da vas iko čini ludima, ni za euro ni za milion eura. Ni za osjećaj ni za cijelu dušu. I znate onu staru „krpež-trpež“, nekad okrpi nešto, ne bacaj baš odmah, može valjati. Tako će nam uspomene duže trajati mislite o tome i čuvajte se. Umjerenost je ključna riječ. Ponavljam. Čitaćemo se još. Voli vas Bisenija...