Prođoše i Valentin i Trifun. Što li ćemo sjutra ili već danas smisliti da se oko toga svađamo i grozimo, hejtujemo i lajkujemo. Ovi što slave jednoga ne vole ove što slave drugoga, ovi prvi ni sami sebe neki ne vole, a ove druge je Trifun davno zaboravio, ali bitno je da se nešto hejtuje i ne voli, da se odma bacamo u vatru i da se svađamo. Koja je mukoslava napala na nas ja ne znam. I ja ista, pa nisam još počela razgovor a da nije to sa „u čemu je problem i šta je sporno” umjesto da nazovem lijepo dobar dan, pa kako ste jeste li dobro, jer zna Bisa da je sa druge strane stola čeka hejt i zapeta puška. Eto recimo, moj domaćin i ja ne slavimo taj dan Zaljubljenosti, on to ne voli, a i ja sam se vremenom navikla. Pa se onako iz srca našalim pitanjima „pravili se ruska na današnji dan” i koliko će nas slaviti Valentinovo uz pasulj, sarmu, ili japrake i kavurmu, bez svijeća i romantičnih ruža. Šta fali poći i umjesto ruže kupiti recimo sadnicu limuna, jabuke, nekog cvijeta. Pa lijepo skuvan pasulj aranžirati na stolu, što mora bit liganj u tanjiru u nekom fensi restoranu. A onda opet ko sam ja , Bisenija, da sudim nekome ko voli da uz zvuke neke tihe muzike, u nekom restoranu, dok se jede lijepa hrana i pije neko vino,slavi dan, kao i svi drugi. Nemam pravo. Al mi baš volimo da se grozimo i svađamo i to je fakat. Sad je to baš moderno da si uvijek protivan, da si uvijek parti brejker i hejter. Nekako nije IN da se slažemo sa nekim u nečemu ili vezano za nešto. Stalna protivrječenja čine naše male životiće zanimljivijim i slađim. Bljak. Evo i ja sam ista takva. Sve nešto kao pričam a i ja se stalno bacam u hejt, bolesno, ponekad bez razloga, ali tako i dođe. Samo se slažemo kada je neka muka u pitanju, ali i tu smo nesložni. Slab dogovor, loša organizacija, sve ostaje na nivoima društvenih mreža i laprdanja. Šta se ovo dešava sa nama, nekad se stvarno pitam. Nama trebaju poplave, zemljotresi, neke velike tragedije da nas ujedini i sastavi, tek tada postajemo neopisivo jedinstveni, jaki i svi kao da dišemo istim plućima. Al to je prežalosno. Pretužno, ali istinito. Eto, nekima je i ono „lajk” teško „udariti” jer hm..zašto bi neko znao da se meni nešto dopada, pa helou. A onda ima i onoga „ja tebi lajk a ti meni jok, e nećeš ga više gledat” . Potpuno smo pobudalili. A od nas se očekuje da vaspitavamo mlade naraštaje, našu djecu. Kako kukala nam cajka, ja ponekad prva ne znam. Rekoh starijoj mojoj, „nemoj sine tako, greota je, povrijedićeš nekome osjećanja, taj će neko patiti a to nije u redu”. A tinejdžerka me pogleda (nakon dva tri koluta očima i reče) „Biso, brine za moja osjećanja, ajde molim te, ne šali se, ko tebe kamenom ti njega bubuljem”. Ja ostadoh zatečena, bez teksta, a baš rijetko zanijemim. I onda kapiram, ako su djeca ogledalo roditelja, iliti nas, ao majku mu, jesam li ja negdje pogriješila. Onda slijedi pretresanje po glavi, preispitivanje, traganje za odgovorima i zaključak „nisu Biso tvoja djeca jedini slučajevi, svi su oko njih takvi, isti. Navikni se na novi svjetski poredak, dvadeset prvi vijek, tehnologija, moć, sve manje emocija, empatije. Sve je više hejta, sve manje ljubavi. Get use to it. Ali ne želim. Boriću se, evo već od sjutra ću da pokušavam, da pozitivno zračim i da tako i privlačim, pa šta bude, možda se čuda i događaju, pa se desi nešto lijepo, pozitivno..
Zaljubljeni, srećan vam vas dan i volite, volite, volite, a vas sve naravno voli i ljubi Bisa vaša. Do čitanja, budite mi dobri i samo pozitivno!