Piše: Todor Živaljević Velički
Snio sam strašan san. Ne čudim se samom snu već se čudim kako sam imao kuraži i da sanjam (tako) strašne stvari... Otišao sam (...) u neku čudnu zemlju,(...), da čudnija ne može biti. Ušao sam, nećete vjerovati, u još čudniju školu s učenicima bez knjiga i svesaka? Bez profesora? Gdje čud(es)no postojeći učenici, u „interaktivnoj nastavi“, mejlovima se dopisuju sa još čudnijim, gotovo nepostojećim profesorima. I samo što se zapitah, malačko zbunjen, „ta, gdje sam to ja“, kad u nestvarnu „interaktivnu učionicu,“ sasvim stvarno nahrupi, kako to već on zna, bez kucanja i dobardanisanja, Njegova Visost, Kicoš Macolas. I ono malo kičme što je ostalo u meni, najednom se savi do zemlje, da pozdravi od sebe „starijeg“. Skoro nesvjesno, sve puzeći, promucah: “Ooohh!... Ljuubim Vvaam ppeete, vvaša Vvisossti!“ O, Bože moj! Šta se sa mnom događa? Gotovo da me sve podsjeti na prošla vremena, Njene nedodirljivosti, Nevenos Nepomenikos. Na vrijeme pomiješanog uzbuđenja i straha, kada su me odlukom Visokih školskih vlasti proizveli u „poliglotu“ tzv. maternjih jezika, da ih na tom, o, kakve ludosti, tada već „nepodobnom i prokaženom“ srpskom jeziku - „izgovaram.“ Kada sam od učenika tražio da „savladaju pisanje dekadentne ćirilice“ i čitaju lektiru u ovom posvuda „pročitanom“ vremenu. „O, Bože moj! Ta šta će učenicima knjige, kreacija duha, mišljenje i dijalog sa drugima, kada je u ovoj iznad svega Čud(es)noj zemlji, za prolaz u viši stepen obrazovanja, sasvim dovoljno da kružite oko škole, te da vam, kao lojalnom učeniku, (čitaj: građaninu!), Nj. V. Kicoš Macolas, udari nekoliko dangi (čitaj: žigova, pečata, ili - naročito omiljena riječ Njegovog(a) r(i)ječnika - macola!)? „Za dvojku dvije macole, a za peticu, mili moji, valja se potruditi i junački izdržati - svih pet.“ Ipak, sve nešto mislim da neko, iako je u snu, sa nama zbija šalu.
Srećom, naš „po svim nivoima ujarmljeni školski sistem“ sa visoko postavljenim „Jevropskim i Na-To standardima“ dobro se drži. „Kako smo pozatvarali fabrike, za razliku od drugi(je)h jevrop(ej)ski(je)h naroda, udarnički proizvodimo“ masu (ne)obrazovanih, (polu)pismenih i (ne)pismenih „resavaca“ okićenu zvučnim „titulama“ još zvučnijih visokih škola i univerziteta. Uistinu, na drugoj strani postoji, gotovo neznatna grupica „obrazovanih i kulturom unazađenih danguba i probisv(ij)eta“, koji nas kvare uče(ći), „da je školstvo ključ za uspjeh ili propast jednog društva.“ Da je „društvo bez odgovornih i obrazovanih ljudi, društvo bez budućnosti.“ O, Bože moj, Bože! Ta šta im pada na pamet? Kome je potrebno obrazovanje i vaspitanje u Zemlji gdje se, još od malih nogu, praktikuje filozofija snalaženja.
„(U)snio sam, dakle, o toj Čud(es)noj zemlji, strašan san“. Bez „našeg“ Iva A., koji me je upozoravao na nasilje u našim školama od strane sasvim „površnih nastavnika,“ koji u budućim ljudima gase svaku „klicu samostalnosti“ i „ubijaju želju za ličnim i originalnim“ stvarajući „poslušne birokrate koji oko sebe produkuju mrtvački mir i mehanički red.“ Kojima je svejedno da li im za ocjenu „udaraju macole“, ili ih „tjeraju da rade sklekove.“ „Nemojte se čuditi“! Eh! Svakojakih čuda sam se nagledao, a ponajviše ljudi ‘’malih sposobnosti, a velikih ambicija“... O, Bože moj“, stravih se, „nije valjda mislio na Njegovu, o tako uspravnu i dostojanstvenu malenkost, Nj. V. Kicoš Macolaša koji se, istina, svojom još od mladenačkih dana, mukoptrpno sticanom biografijom, kao glasoviti povjerenik jedne ‘’opozicione partije’’ poprilično namučio da uhvati pravac i zakorači na Pravi put. Tako je, moliću lijepo, od uspravnog i dostojanstvenog Velikosrbina i znamenitog „vojvode“ (ruku na srce - uzdup mu valja tri careva grada!), postao „ljuti“ Velikocrnogorac, a od glasovitog opozicionara uspravni i dostojanstveni branilac dobro pozicioniranog položaja. Ako bude potrebe, znam, premetnuće on i u Velikoturčina ‘’da učini šta je srcu drago’’. I kada se naš obećavajući dj(đ)ečko, sa zatamnjenim „naočalima“ Al Kapone, utvrdio na samoizabranom položaju, počeće da sprovodi nevjerovatno revolucionarnu ideju: Škole bez svesaka i knjiga! Ono, ruku na srce, u pravu je naš dj(đ)ečko. Ta, šta će mladeži škola! Neka se upišu u Partiju, po mogućnosti – vladajuću, i veseli te Bože!“ I, već tada, sve snalažljiviji junak i sve zanimljiviji lik za literaturu, oslobođen od moralnih stega i zabrana, pored velikih školskih obaveza, sa „ozvaničenim vjetrom u leđa“, krenuće u osnivanje „idimi-dođimi“ of - šor i šverc-komerc „perimiovo-perimiono“ kompanija. Dakle, Zasluž(e)ni građanin Prvog(a) reda ove pomalo Čud(es)ne zemlje i još čud(es)nijeg Glavnog grada, kao Junak naši(je)h dana, od nadležnih institucija, za veliki doprinos u operacijama „pranja prosvjetnih nepodopština i nestašluka“ dobiće stan, tek da se dj(đ)eci nađe kad Veliki tajko padne u nemilost... O, ne! Ne! Znate Vi, dobri moji, da u Čud(es)noj nema padavina, osim atmosferskih. Naprotiv, svaštočinstvo i snalaženje su najbolja preporuka za napredovanje u zemlji nezamislivo dobrih i plemenitih ljudi. Poslušajte, šta sam dalje snio. Naše čudo od čovjeka, naš tako predivni dj(đ)ečko, zvani Kicoš Macolaš, zbog zasluga za narod(!?), dobiće na raspolaganje, ni manje, ni više, do jednu Javnu kuću, (priča se, koliko je vjerovati priči, da je školska!?), da vedri i oblači, dajući svakovrsne apanaže podobnim poslušnicima, ali i otkaze nepodobnim nesrećnicima koji nikako da utuve ko je ovdj(đ)e gazda... No, njegov doprinos „iznad svega čudesnom sistemu bez sistema“, ove pomalo Čud(es)ne zemlje, srećom, ne završava takvim, dostojnim hvale, „podvigom“. Famu o njegovoj nezamjenljivosti „u Kraljevstvu JU TU–TU–Tuuuu! (!)“, širi i umnožava njegova sve vjernija (!) bulumenta „unazađenih“ i „u(ne)ređenih“ obožavalaca od dugonoge Ber Misice do Direktorice Cisice, stvarajući kult o „prvom, najboljem i najomiljenijem direktoru“. Tako će, nadasve čudesnog, rođendanski svijetlog dana, njegova vjerna kamarila prestati da diše, obustavivši sve javne aktivnosti da proslavi njegovu tako teško stečenu pedesetoljetnicu. Ta, zamislite, moliću lijepo, poslije toliko trudoljubivosti u upravnim odborima javnih kuća i kompanija, poslije toliko neodržanih časova, neprospavanih noći zbog „blokiranih“ žiro računa, doživjeti pedeseti rođendan!? O, pa, to je za svaku pohvalu. Ili, za nekakav orden pod firmom unazađenog „oktoihčića“ koji se u ovoj Čudnoj zemlji smatra za počast, koje se retko ko, (ako nije partijski jurišnik!), udostojio. Po mom skromnom mišljenju, Javna ustanova nije morala da radi bar mjesec dana sve slaveći i radujući se takvom istorijski značajnom datumu. Uistinu, u znak podrške njegovim nadljudskim naporima, umjesto tričavog ordenčića, njegovi fanovi će mu, jednog svijetlog jutra, uz „voćnu salatu“, poslužiti privatni Sindikat Takojevića i Klimoglavića, tek da naš dj(đ)ečko nesmetano vlada i uređuje svoj pos(i)jed. Nažalost, u poslednje vrijeme, u svom nesmanjenom zanosu, Njegovoj Visosti odana kamarila, preko raznih „društvenih mreža(!), ruku na srce, lako (pre)poznatim komentarima“, pokušava da opere i izblajhuje od nekih mladenačkih nepodopština i natruha, glasovito bogatu biografiju našeg uzdup Zorlije... O, ne! To mi se nimalo ne dopada. Upravo, kao takav, najpogodniji je za najutruđenija mjesta u Našoj Čud(es)noj. Ta, moliću lijepo, kome bi palo na pamet da baci u zaborav činjenicu da niko nije ljepše i zvonkije udarao „macole“ našoj hirovitoj i tako malo predanoj nauci - mladeži. Zar da generacije i generacije zaborave kako su radili sklekove na časovima tako nam uspravne, dostojanstvene i za budućnost obećavajuće Elektronike. Ta, ajte, molim vas, ko bi, onako vaspitano i obrazovano vodio maturante u javne kuće i kockarnice po jevrop(ej)ski(je)m „ćumezima“, da nam mladež ne zakasni, ili ne daj Bože, seksualno zastrani?
O, ne! Ne! To se ne zaboravlja. To se ne smije zaboraviti. Uostalom, kako da se zaboravi da je, iako natprosječno hrabar, organima javnog reda i mira, povremeno prijavljivao ponekog zabludjelog kolegu -„probisv(ij)eta“, koji nas “kvari i uči zlu“, kao potencijalnog napadača, ili neprijateljski nastrojenog nesrećnika njegovom mnogoutruđenom putu u Jevropu, tek da se zna da njegov „posa“ nije lak i bezopasan. O, može li da završi ovaj san o Junaku naših dana? Na (ne)sreću, ne može. Pitao me, prije neki dan jedan „uposlenik“ javne riječi: “Šta mislite o ‘pametni(je)m tablama’?“ A ja? Samo što se ne uneredih... „O, Bože moj, Bože! Gdje mene nađoste pored toliko pametnih i obrazovanih ljudi? Šta ima da mislim o tako važnom državnom projektu?“ Ipak, procijedih, kao za sebe, da „tako biva, kad svet stane da se ruga zdravom razumu, (...) a vlast zameni golom silom.“
I, tada, činovnik u belom odelu prinese mom čelu žig, i ja se trgoh... Probudim se iz sna. I bi mi (po)malo krivo što se ceo san (nije) završio..(R. Domanović,“Danga“)