Piše: Lea Leani
Kao cirkusanti koji prodaju loše tačke za aplauz, u svom okruženju često srijećem osobe koje ističu svoje kvalitete u svakoj situaciji i na svakom mjestu, uživajući u očekivanom aplauzu, sve dok ne pretjeraju pa umjesto ovacija dobiju zvižduke.
Po mom mišljenju, postoje dvije vrste hvalisavaca: oni koji se hvališu s osnovom/pokrićem i oni bez osnova/pokrića.
Prva vrsta hvalisavaca mi ne smeta, cijenim kada ljudi umiju da istaknu sebe i kada imaju objektivnog i realnog osnova za to, jer ako je neko realno uspješniji u nečemu od drugih, zašto bi to krio? Ja, recimo, volim da učim od ljudi za koje znam da su u nečemu bolji od mene.
Što se tiče druge vrste hvalisanja, hvalisanja bez osnova/pokrića, to ne volim. Kao što ne volim ni hvalisanje baš u svakoj prilici i baš pred svakim.
Smatram da se hvalisanje bez osnova ne dešava kod zrelih, ostvarenih ljudi, već često kod iskompleksiranih, egocentričnih, nezadovoljnih osoba, koje i same počinju da vjeruju u sve što kažu...
Tačno je da ne volim kada neko sam sebe hvali, ali ipak smatram da svako treba da ima samopoštovanja. Ako mi sami ne vjerujemo u sebe, neće ni drugi.
Divim se ljudima koji umiju da pohvale sebe onda kad imaju osnova za to.
Često slušamo kako je hvalisavost loša osobina, a skromnost vrlina. Ali u životu nije sve crno i bijelo!
Ne mora čovjek da bude ni skroman, ni hvalisavac da bi sebe predstavio drugima, jer ako govorimo o samouvjerenosti i samosvjesnosti, što smo jače ličnosti, to kod drugih neće izazivati odbojnost, ignorisanje ili nedopadanje, već će nas razumjeti i prihvatiti naše prave vrijednosti na takav način da i nama prijaju....
Ipak bih na samom kraju navela da u suštini više volim da sjedim i razgovaram s ljudima koji sami sebe hvale, nego sa vječitim negativcima, koji vide samo svoje mane, ali hvaljenje bilo koje vrste -nas samih, naših muževa, djece, svega što smo postigli, za mene ima vrijednost, tek kada se to uradi na takav način da kod drugih ne izazivamo zavist već odobravanje.
(Autorka je književnica)