Piše: Elmir Đoković
Pitanje „ima Boga - nema Boga” traje valjda otkako se strahu od smrti pridružila svijest o njenoj neumitnosti.
Među onima koji vjeruju pitanja „čiji je Bog ,nas ili vas”, a zatim „čiji je Bog pravi”, ili pragmatično „čiji je obred efikasan” traju, valjda, otkako su ljudi otkrili da istu stvar mogu nazvati na različit način.
Na tragu papine posjete Sarajevu ostajem zapitan, zar doista nema dobrote mimo Boga i zar zlo ne čine i oni koji vjeruju. Naravno da da.
S druge strane, čovjek je - baš takav kakav jeste , znatiželjan i konformistički tradicionalan - efikasniji i od amebe, jer je kadar živjeti na Zemlji čak i tamo gdje ameba odustaje. I na sjevernom polu, i u džungli, i u pustinji. Valjda i na Mjesecu,a bogami i Marsu, uskoro.
Hoće fizički doprijeti do nedosegnutoga, hoće protezama sagledati i najsićušnije i najdalje, hoće izračunati gdje je rub svemira i što je sitnije od najmanje čestice - kako da se ne pita ima li to neki smisao koji mu izmiče, ili je sve to slučaj; jesmo li kamičci u nesagledivu četvorodimenzionalnom mozaiku svemoćnog demiurga, ili je razdoblje od Velikog Praska do entropijskog kolapsa Svemira tek neki akcidentalni štucaj pri autoerotskom odnosu materija energija.
Rasprave ne utvrđuju ima li Boga ili ga nema, sve i da hoće, to ne mogu.
Nego utvrđuju pravo pojedinca da o tome iznosi svoj stav, svoje uvjerenje, odnosno svoju vjeru - Ako je i dalje nepristojno nekoga pitati za vjeru, ako je i dalje nedopustivo nekoga uvjeravati, a kamoli mu ucjenom nametati prihvaćanje vidnih manifestacija vjere, a ateizam vrlo često treba tretirati kao vjeru, da Boga nema, utvrđujemo da nije više nepristojno iznijeti sopstveno gledište i argumente. Možda - ponavljam: „možda - smo dospjeli do momenta kada to mnogima i dalje jeste važno, nekima i najvažnije, ali nije više presudno, hvala Bogu, jer ga nema”.
Kada se s vjerskih uvjerenja skida doza navijaštva i prisile.
Kada ozbiljna astrofizičarka poput Margherite Hack može jasno reći da nije nigdje u Svemiru našla ama baš nikakva uporišta za vjeru, a da to ne smeta njenoj saradnji s bogobojaznim pakistanskim astrofizičarom, koji duboko vjeruje.
U najmanju ruku tako da se ne nanosi ikakva izbježna patnja ičemu kadrome patiti, ponajprije čovjeku, ali ni mišu, pužu, ruži ili onome što tako miriše.
Ako se živi tako, ako se drugome ne čini ništa što bi nas same boljelo ili nam makar smetalo - koliko je uopšte važno hoćemo li se nakon smrti probuditi negdje, ili ćemo naprosto otići obavivši svoju ljudsku dužnost?
I da li je baš najvažnije pitanje ono poslije, kad spoznamo da smo pitali sebe i druge kriva pitanja.
)){kind=small}
