Piše: akademik Zoran Lakić
Često se pogledom okrećemo u prošlost, da bismo saznali kako su se rješavali neki prateći društveni problemi. I da bismo vidjeli da li su se ovi naši današnji problemi – riješili na bolji i bezbolniji način od realnog. Nema nikoga u Crnoj Gori koji se ne zapita šta se sve to danas dešava sa Crnom Gorom i u njoj. I u čudu se pita: pa nije Crna Gora od juče, od vremena DPS-a, SDP-a ili još pedesetak možda i više sličnih stranaka, koliko ih danas ima u našoj zemlji? U štampanim medijima odavno je najbogatija rubrika o kriminalu i korupciji. Ponudićemo samo naslove iz dnevnih novina od 3.jula 2015.: ‘’Častio suprugu sa 13.100 eura iz partijske kase’’, ‘’Vraćaju dugove DPS-a’’, ‘’Vlada zadužuje građane (za) još 800 miliona’’ (eura), ‘’Neizvjesna sudbina 200 radnika’’, ‘’Neće da rade bez plata’’, ‘’Počinje štrajk ispred zatvora’’, ‘’Šipkom pretučen u kafani’’, ‘’Kamere snimile bombaša’’, ‘’U Upravi policije ćute o krađi’’, ‘’Biju i vrijeđaju’’, ‘’Da kažu koji direktori lažu’’. itd, itd. Još je „crnja“ – „Crna hronika“ od 6.jula 2015.: ‘’Treća eksplozija u mojkovačkoj fabrici oružja’’, ‘’Pazario pa uništavao firme’’, ‘’Sakrio 9.880 kvadrata’’, ‘’Kukasti krstovi u Mostaru’’, ‘’Udaljen zbog – partizanskih pjesama’’, Promjena vlasti jedini spas’’. Kao zrak sunca što promrzlog ohrabri, tako ponekad pročitamo da je neki junoša iz Crne Gore osvojio medalju na Olimpijadi znanja pa onda medalje u sportu. To nas uvjerava da možemo; ima spasa.
U mojim starim papirima, tako čitam da su italijanski okupatori prvih godina okupacije (1941.-1945.) pravili razne projekte za nove investicije u Crnoj Gori i za njen privredni preporod. Nikada nijesu realizovane jer, kako je čuveni grof Ćano – italijanski ministar u fašističkoj Vladi Italije zapisao u svom dnevniku: „Danas se vodi pravi rat između Italije i Crne Gore“. Vjerovatno da nijesu htjeli da ulažu – da realizuju već sačinjene projekte, jer bi to značilo rasipanje uvijek skupoga novca, u najboljem slučaju – „neisplative investicije“. Ali bi valjda ti sačinjeni privredni projekti, možda, i danas mogli biti aktuelni.
Mnogo prije toga kralj Nikola je odbio, da kažemo – ogromne investicije ponuđene iz SAD, da se od crnogorske obale Skadarskog jezera učini ono što je danas učinjeno sa obalom „plavog Jadrana“. Crnogorski monarh se plašio političkog uticaja „stranog subjekta“, preko ovih privrednih investicija na Crnu Goru koja je već trpjela pritiske i spolja i iznutra. A i prije toga vremena, mnogo, mnogo prije toga vremena i reformator Vuk Karadžić koji je ljubio Crnu Goru i Boku Kotorsku pa im je posvetio i svoje knjige, nama danas dragocjene, bilježi sljedeće: „Najveći su crnogorski poroci – zavist, žudnja za novcem i potkupljivost.“ Oni se sami svakom prilikom, otvoreno na to žale i drže da je to najveća smetnja njihovoj zajedničkoj sreći.“ Kako tada – prije 200 godina, tako, na žalost, i danas – u vrijeme „prosperitetne“ i uspravne Crne Gore – njene najveće opasnosti su: zavist, žudnja i potkupljivost. Crna Gora je mala država – bogate istorije, koju su svi uvažavali. I cijenili! Obožavali! Ne smije se dozvoliti toliko mnogo grešaka u hodu – u vođenju politike u našem nemirnom vremenu. To može biti pogubno za njen ugled ako već nije kasno upozorenje da se hamletovski kaže „nešto je trulo u državi Danskoj.“
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.