Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Normalno da je političko stado puno krpelja. Nenormalno je da se o tom malo govori. Nenormalno je da se javni političiki jezik ustručava takvih, brutalnih metafora. Brutalna, pa čak i primitivna metaforika je nekad neophodna. To traži realnost koju ne vidimo ako je nekad ne skinemo do gola.
Ima malih i velikih krpelja. Ima vidljivih i nevidljivih krpelja. Ima žednih i gladnih, ima uspavanih na svojoj žrtvi,ima onih koji umiru, presiti tuđe krvi. Ima krpelja, i krpeljčina.
No o čemu mi pričamo? Kojim jezikom govorimo? Ne može da zna šta je krpelj ko nije bar nekad čuvao jaganjce. A danas je tih malo. Posebno među mlađima, i posebno među mlađim glasačima.
Za onoga ko nije nikad vidio krpelja, i njegov strpljivi rad, i njegovu blaženu sjedinjenost sa žrtvom kojoj pije krv, možda misli da je krpelj neka strašna zvjerka, ili utvara. Pa sama riječ krpelj zvuči strašnije neko riječ vuk. U tom fonetskom smislu, lav je jagnje za krpelja.
Ko nije vidio krpelja (a takvih je puno), koga krpelj nikad nije napadao (takvih je još više), može da misli da je krpelj izmišljotina, dosjetka vračara i tamnoh sila čime se plaše djeca da bi prije zaspala.
S obzirom na mnoga hemijska sredstva kojima se danas lako uništava gamad, i druga živina koja izjavljuje iz zemlje, krpelj je, za one koji se drže daleko od prljavih poslova i adskih prostora, više metafora, a manje odvratna živina.
U političkom rječniku, ova metafora je jedno izvanredno osvježenje. Ne samo zbog njene slikovitosti i semantičke preciznosti, nego što se u prostoru te metaforike odvija veći dio političkog i društvenog života Crne Gore. Sklon sam stati u osnovanu krajnost i reći da se cijela ideologija savremene Crne Gore može nazvati krpelj-ideologija, i, naravno, krpelj praksa.
Ali, pošto već nagovijestismo krpelj-ideologiju, podrazumijeva se da ima krpelja koji ne piju samo krv, nego koji sišu dušu. Ti se krpelji teže identifikuju, ali ne znači da ih je manje, ili, da su, recimo, bezazleniji. Krpelj koji pije dušu je najstrašniji krpelj, mitsko čudoviše, izaslanik đavola, plod ada.
E zamislite dragi čitaoci koji umijete da prepoznajete krpelje, novocrnogorski lider Đukanović govori o krpeljima koji napadaju njegovo partijsko stado, pijući mu pomalo mutne krvi, a njegovi krpelji piju dušu cijelom narodu, a još ih niko ne nazva krpeljima. Pa ostati 25 godina na vlasti, mogu samo oni (krpelji) koji su se duboko zarili ne samo u meso i krv naroda, nego i u njegovu dušu.
Krpelj na tijelu je ništa šta je krpelj na duši. Poznato je da krpelj ne samo da pije krv svojoj žrtvi, nego i ubrizgava otrovni sekret u krvotok žrtve. On praktično mijenja krv svojoj žrtvi, koju tako priprema za smrt. Krpelj je veliki mačak u tom smislu. Sve što radi radi tako da žrtva niti može da se odbrani od njega, niti ima potrebe da se brani. Anestezirana otrovom i strahom, pasivizira se, i navikne kao da je krpelj njeno rođeno zlo i zaslužena bolest. Ne samo zato što joj se polako otače krv, nego što joj se pod dejstvom otrovnog sekreta mijenja kvalitet ne samo krvi nego i svijesti. Žrtve svoje stanje ne mogu da prate jer krpelji izvode svoj posao skoro bezbolno i neprimijetno, jer su majstori i virtuozi svoga posla.
Ko prvi put vidi krpelja na djelu, on ga čak i neće primijetiti. Jer je zarinut dovoljno duboko u tijelo žrtve, i ne mrda. Rekao bi naivni posmatrač, to je neka pjega na koži, ili krupniji trun, ili tako nešto. A krpelj, u zanosu, obavlja svoju strasnu dužnost - pije i istovreemno truje krv svojer žrtve. Pije i ne može da se napije. Pije, a izgleda da ne pije.
E sad, - šta je krpelj na tijelu u odnosu na krpelja na duši? Koja preimućstva mora da ima krpelj koji napadne dušu u odnosu na krpelja koji napadne tijelo? Krpelj koji se ugnijezdi u dušu mora da ima skoro genijalne sposobnosti. Prosto, moći piti i uzimati dušu, velika je i neuporediva sposobnost u odnosu moći piti krv.
Onaj koji je, osnovano registrovao krpelje u političkom životu Crne Gore, ništa nije rekao o krpeljim koji piju dušu, a u čemu su on i niži ideolozi njegove partije i savremene Crne Gore, majstori i virtuozi, skoro kasapi. Jer ako ti ideolozi svom, opakom ideologijom, narkotizovanom narodu već bez otpora mijenjaju lik, azbuku, pismo, pamćenje, istoriju, prijatelje, samo je znak da su ideološki krpelji toliko već smutili i otrovali dušu naroda, da mu mogu, kao bespomoćnoj žrtvi, činiti šta hoće.
U tome su sigurni, i presigurni - žrtve jedva čekaju da ih više nema!
(Autor je književnik)