-Piše: Dragan Mraović
Većina naših intelektualaca samo prividno kritikuje sadašnjost, krećući se u okvirima ,,politički korektnog govora“ koje je utvrdio sistem, čime još više učvršćuju vlast kao nepromjenjivu i samohvalisavo demokratsku. Nespremni su na napor ka povraćaju nacionalnog suvereniteta (ekonomskog, političkog, kulturnog, vojnog) kroz proces deglobalizacije kome se protivi kriminalna evrokratija koja vodi Crnu Goru i Srbiju u ambis bezglavlja ,,koja se ne sipaju u traktor“.
Današnji intelektualci i umjetnici su najčešće samo apologete
postojećeg stanja koje proglašavaju nepromjenljivim i učestvuju u preventivnoj demonizaciji svakoga ko im se suprotstavi, jer su, svjesno ili nesvjesno, postali sastavni dio vlasti, kao puki tumači i zagovornici njene
politike. Oni se zavaravaju da vrše neku radikalnu kritiku, jer se ona kreće u prostoru koji je vlast predodredila i zato je bez ikakvog efekta. Nasuprot politički korektnom horu i sterilnoj kritici koju vrše srpski intelektualci i umjetnici, treba identifikovati glavnog protivnika kulture u neoliberalnom asocijalnom ekonomsko-političkom ambijentu, u nihilističkom i relativističkom individualizmu na filozofskom planu, u odsustvu političko-ekonomske alternative neoliberalnoj pošasti koja je zapreka širenju kulturnih vidika i razvoju nacionalne kulture.
Neoliberalna mondijalizacija nameće samo jednu kulturu (potrošnja, engleski jezik, ekonomija nad politikom, itd.) i odvija se kroz ukidanje kulture kao takve nametanjem američkog kulturnog monoteizma. U okviru navedenog mišljenja stvorena je atmosfera voljne servilnosti
preko puzajućeg prihvatanja evrounijatskog monokulturalizma i amerikanizacije srpske kulture.
Prva potreba i zadatak srpskih intelektualaca u Crnoj Gori i Srbiji je vraćanje dostojanstva umjetnicima jer bez njih nema umjetnosti, a narod bez kulture i bez prosvjete je narod bez identiteta, amorfna masa pogodna za neoliberalno oblikovanje i pretvaranje ljudskog bića u potrošački atom intelektualnog nivoa amebe.
Intelektualci i umjetnici treba da se bore za ukidanje političkog klijentelizma u kulturi koji je neka vrsta kulturne prostitucije. Poznato je da osobe određene političke orijentacije kolo vode u crnogorskoj i srpskoj kulturi i državnim beneficijama, kao i da se finansiraju prevashodno klanovi one političke orijentacije, koji promovišu kulturu protivnu srpskim nacionalnim interesima.
Crnogorske i srpske vlasti nisu pokazale dobre namjere u kulturi, a intelektualci i umjetnici zatvoreni u svoju egzistencijalnu bijedu ili, oni rijetki bolje stojeći, u svoj egocentrični egoizam, ne ukazuju na probleme koje stvara vlast u kulturi, niti se oštro suprotstavljaju niskim udarcima te vlasti. Izuzeci su toliko rijetki da se postavlja pitanje ima li u Srbiji intelektualaca i umjetnika, naravno ne u stvaralačkom smislu, već u smislu društvenog i političkog angažmana? Kako umjetnici i intelektualci misle da riješe svoje probleme, ako ne koriste svoj status poznatosti u javnosti da unaprijede uslove za umjetnički rad? Jer, za boljitak u kulturi nije dovoljno igrati predstavu, ako režiser nije iza zavjese, već u fotelji vlasti.
Naša legitimacija u svijetu je nacionalna kultura, a ne kič kopija amerikanizovane i dehumanizovane antikulture neoliberalizma. Srpska nacionalna kultura je svjetska, pa je evropski kulturni prostor suviše mali okvir za nju, a njen podmukli neprijatelj je supkultura anacionalne
dogme evrounijatskog monokulturalizma.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)