Nije, Dačiću, Kosovo i Metohija kriška hljeba pa da ga dijelimo, kako velite, već nafora, pričest svakog umrlog, živog i još nerođenog Srbina, shvatate li to?!
Kako da podijelimo dušu, evo objasnite mi i razumjeću?
Kako da je raspolutimo, razrežemo i kažemo: „Evo, ovoliko nam je dosta, a ovo praznine što osta popunićemo pepelom, piljevinom, slamom, blatom i sramotom!“
Gdje da udarimo među patnji? Imate li neku mjeru koliko je grobova dovoljno Srbiji da su tu kad pritrebaju, ali da se ne vide baš s terasa „Beograda na vodi“ i govornica dok uglas telalite o svetoj srpskoj zemlji- onoj iz cvjećare, u džakčićima, zgodnoj da se ima pri ruci i uspe u saksije kad vam valja o nekim godišnjicama zakukati nad muškatlom: „Ko da mi otme iz moje duše Kosovo!?“
Ne sporim, može se od krstača napraviti taraba, ali će dovijeka ostati krstače, znate?!
Koliko nam je crkava i manastira dovoljno da ne pređe u kič i neukus?!
Znam, previše ih je dolje, to se zidalo kao da je hiljadu bogova, a ne jedan!
Pitanje je u koliko njih je i taj jedan Bog uspio da svrati za sve ove vjekove, kao da nema još gdje da konači osim na Kosovu i Metohiji?!
Probrati, brate, dvije-tri do kojih se najlakše stiže o Vidovdanu i koje su, onako, lijepe za fotografisanje pa tu povući crtu!
Ostale, pa zna se – ako Nemanjići nisu imali građevinsku dozvolu, šta tu da se priča?
Mislim, da vam ko sjutra ne spočita dvostruke standarde- ako je mogla Savamala što bi Sveti Arhangeli bili izuzetak?!
Problem su živi, znam, s njima će najteže ići, nerazumno je to - ostalo dolje da čuva ognjišta, grobove, Srbiju, a nikako da shvate da je Srbija do tamo dokle se vide „Parovi“, a ne dim iz stoljetnih sulundara, plamen voštanice i crnina presamićena nad djetetovim grobom!
Nacionalni interesi dopiru dokle dopiru i nacionalne frekvencije, pa lijepo provjeriti ko šta gleda o onim danima kad imaju struje po neki sat i tu udariti među!
Ne treba nam, realno, toliko Srba, naročito ne takvih, težaci su to, neugledni, ne bi to znalo ni celofan sa sendviča da skine sve i da ga povedeš na mitinge.
Znam ih, tolko sam puta konačio u Velikoj Hoči, duša im kao nebo, grudi premale za onolika srca, al’ to sve nešto skislo i neveselo, skoro da nema kuće iz koje neko nije otet ili ubijen pa bi samo o tome da govore, a vala i da zaplaču, pa gdje s takvima u Evropu, aman?!
Ništa ti nije bolje ni po drugim selima, ono što je ostalo od sela- djetetu će uzet od usta da stave pred namjernika, sve zaklinjući se u Srbiju ne shvatajući da što je za njega prag, za Srbiju (vlast) je panj…
A, takvih panjeva koliko volite, odnosno, ne volite!
Samo da se čovjek sapliće o njih, a ne kao na ovim našim koridorima ka Evropi- nigdje ni kamička, osim onih temeljaca što sijete za sobom k’o Ivica i Marica, tačnije, Ivica i Aca, da u povratku nađete put do kuće, kad ono kuća na- Kosovu i Metohiji!
Ne, ne ta za koju plaćate krezovske dažbine, već ona koja vas čeka bez ikakve nadoknade, željna da joj prekoračite prag i pogledate kroz trulo okno starog prozora kako pogled puca na- Srbiju!
Ništa se iz kuća Kosova i Metohije ne vidi jasnije do Srbija, sve i da su prozori zatarabljeni, vjerujte, ali i to se mora razgraničiti!
Ne može svako da gleda put Srbije kako mu volja, već kako i koliko će mu biti razrezano!
Dobro, to razrezano možda i nije valjani izraz, podsjeća na prosutu drob i preklane vratove, ali i to treba razgraničiti: do tog i tog drveta žalimo srpske žrtve, a odatle nek žrtve malo žale nas!
Lako je njima pod zemljom da srbuju, al’ budi ti čovjek na zemlji pa pošteno reci: „To što Srbije bez Kosova i Metohije nema ne znači da Srbije bez Kosova i Metohije ne može biti! Neka je i k’o pogranična konjušnjica ali se zove Srbija, pa za početak dovoljno!“
Za početak kraja, ali nije svaki kraj i tužan, imate one u pornićima, da prostite, u njima niko ne zakuka na kraju već se rastanu uz poljubac, tako da, u pravu ste, valja razgraničiti sve što se može pa nas možda i poljube na kraju dok izmrcvareno ležimo na krevetu posle…
Samo naprijed, sjekiru u ruke pa udrite posred duše kako vam volja, nije bitno ako se sjekira otme pa uz dušu prepili i pola tijela- što je manje Srbije to će se lakše provući kroz onaj mišji prolaz u Evropu, a tamo raj…
Ne isti onaj u kojem počivaju junaci postradali za Kosovo i Metohiju, to je drugi, nedjeljiv, ne vidi se iz zavjetrina kabineta i ne možete do njega ni da se jedan drugom popnete na ramena, stojeći na onim temeljcima Srbije koju zidate ne shvatajući da podižete zidine oko sebe…
P. S. Ako zasmeta miris pećkih kandila, oprostite mu, teško je njega ustaviti i udariti zabran, divlje je to i neposlušno, vjekovi ga razmazili…
Pokušajte s onim mirišljavim jelkicama iz službenih automobila- dokle razrežete tamo ih okačite, čisto da ne osjetite smrad. Ne s Kosova i Metohije, već onaj koji vas prati i koji se, bojim se, ne može razgraničiti, niti razvijati, dovijeka…
Piše: Mihailo Medenica
)){kind=small}
