-Piše: Milka Šćepanović
Ko ne poznaje zdravstveni sistem u Crnoj Gori i nije bio u Kliničkom centru Crne Gore na liječenju, ne može znati o čemu pišem. Podaci od prošle i pretprošle godine govore da je crnogorsko zdravstvo bilo najgore u Evropi prema izvještaju Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa (EHCI). Podatak da se Crna Gora našla na poslednjem mjestu na listi 35 evropskih zdravstvenih sistema za 2015. godinu više je nego zabrinjavajući. Prošle godine od Crne Gore je samo Rumunija imala gori zdravstveni sistem u Evropi. Sudeći po aktuelnim ocjenama domaćih istraživanja, svi su izgledi da će naša zemlja i dalje prednjačiti u negativnim trendovima kad je riječ o zdravstvu.
Gledajući nedavno kako premijer sa predstavnicima zdravstva obilazi KCCG u Podgorici i hvali se ,,idealnim” uslovima, stiče se utisak da je KCCG sigurno mjesto i da naš zdravstveni sistem funkcioniše, kako rekoše, besprekorno. U medijima redovno objavljuju kako je stigla neka donacija za bolnicu, kako je obnovljen operacioni ili neki drugi blok, kako ljekovi stižu, kako su naši stručnjaci uradili epohalnu operaciju mozga u ,,budnom stanju”! Vjerujem! Bravo, napredujemo! Poslednja informacija bila je da su međusobno raspodijelili novac namijenjen opremanju zdravstvene ustanove! Ne vjerujem! Kad čujem, začudim se, sve pohvala do pohvale, a zdravstveni sistem u Crnoj Gori je potpuno urušen i bespomoćan da učini nešto za građane naše države. Ima izuzetaka, njima čast, ali je cjelina trula. Ono što se zove zdravstveni sistem u Crnoj Gori davno je počelo da da se rastače. Zar nam treba veći dokaz od toga da pojedini ljekari, zdravstveni radnici, za jednu rutinsku operaciju u panici trče u inostranstvo ili u Beograd, svjesni kakav “rusvaj” imaju u svom dvorištu?!
Da se osvrnemo na domove zdravlja. Dom zdravlja je ,,raj za doktore i sestre”, a pakao za pacijente, jer tamo više ne pomažu nikome i nizašta. Dom zdravlja je pod ovakvim “vođama” postao neka vrsta ambasade za zaslužne partijske drugove ljekare, sestre, kumove, prijatelje i ostalu rodbinu. Čujem fina plata, renovirani domovi zdravlja i laganica posao, “lezi, hljebe, da te jedem”. Kažu, imate nove mogućnosti zakazivanja, a kad pošaljete poruku putem Vibera s pitanjem da dobijete termin, jer ste trudnica pred porođajem ili imate bolesnika koji ne može da čeka, odgovor je kratak: ,,Nema termina dotad i tad”. U Dom zdravlja kad dođete, jer drugog izbora nemate kada ne možete da zakažete putem koji su vam nametnuli, ljekar vas samo pita šta vas boli, ni slušalicu na vas da stavi?! I samo vas uputi dalje bez ikakvog objašnjenja zbog čega ste upućeni kod specijaliste ortopeda ako vas boli glava (primjer). Niti priča s vama, niti se interesuje za vaše zdravlje, samo gleda da briga pređe na drugoga. To što bi svaki izabrani doktor trebalo da bude naš porodični ljekar i da nas prati, da zna sve o nama i da 90 odsto naših problema rješava, to nije briga naših ljekara. Oni smatraju da su slabo plaćeni za savršene uslove u kojima rade i za ,,divlje” pacijente koje moraju da opslužuju. Vođeni ličnim nezadovoljstvom, samo vas preusmjere dalje ka specijalisti.
Kada se osvrnemo na dijagnostiku i preglede, dolazimo do “začepljenja u sistemu”. Kada dođete do specijaliste, naravno ako dođete, zbog gužvi i redova, on će vas kao na traci ekspresno poslati dalje, odnosno uputiće vas na dijagnostiku i na preglede raznim aparatima. Oprema je uglavnom stara i u fazi raspada. A ako je nova, to je ona koju su pokazivali na TV-u, ali ona ne radi. Zašto? Nema rezervnih i potrošnih djelova za nju – tipa crijevo, sijalica, film, kabl... Ili čak nema ni ljekara specijalista koji znaju da rukuju njome?! Zato vas šalju tamo gdje sve to ima ima ili kod privatnika. Tamo gdje ima opreme i zdravstvenih radnika čeka se po šest mjeseci, a kod privatnika vam je potrebna trećina plate ili pola penzije za dijagnostički pregled. U toj igri „mačke i miša“ mnogi pacijenti umru čekajući pregled, jer nemaju da plate pregled kod privatnika ili im je kasno dijagnostikovan problem. Da li je nekoga briga za to? Da li se samo o pacijentima brinu kad govore pred TV kamerama, u štampanim medijima?
Do dijagnoze se teško dolazi kod nas “u Montenegru”. Kad uspijete da se pregledate u nekoj privatnoj bolnici čekajući mjesecima na MR, skener, sondu, dolazite kod ljekara specijaliste da vam postavi dijagnozu. Specijalisti su nekako suviše brzi i nadobudni u odnosu na ono vrijeme kada su radili ljekari od struke, mirni, odmjereni, s puno znanja. Ovi rade kao automehaničari, pogledaju nalaz, odrede vam “šifru” bolesti, a da li je to tačna dijagnoza nije ni bitno. Po šifri vam prepišu lijek za koji su plaćeni od farmako industrije, i oni su mirni. Posao završen.
Nakon svega, radosni što ste uopšte živi, očekujete od ljekara ljudsku riječ i utjehu i pažnju, ali onda shvatite da njima smanjuju ionako male plate i da vas oni sada vide kao problem, a ne kao svrhu svog posla i dužnosti. Sve u svemu, da rezimiram, liječite se prije nego što se razbolite, jer i zdrav čovjek bi se razbolio od bolesti zdravstvenog sistema koji je u našim bolnicama. Čudo da smo još uvijek živi...
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše sunce’’)