-Piše: Dragan Mraović

Nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državne bezbjednosti Živan Velisavljević kaže da su studentske demonstracije za Tita bile veliki udarac. Njemački špijun Stane Dolanc mu je tada objasnio da je CIA koristila muziku bendova, uz razvrat i upotrebu droga, da otupi oštricu studentskih protesta u Americi i da progresivne mlade ljude pretvori u bezopasne klovnove bez jasne revolucionarne ideje“. Operacija je dobila naziv „Miljacka”, pošto je Broz smatrao da je rat dobijen u Bosni i da zato i nove bitke treba počinjati odande... Zato, možda, Ivica Dačić pjeva „Miljacku“. Vidi se da je Džimi Stanić proročanski pjevao „Udba je naša sudba“. Udba je vrbovala pjevače i muzičare, iako se zna ko su „nomina odiosa sunt”. Uostalom, mnogi od njih su stvorili sjajne pjesme, a Udba im je pomagala i kreativno angažujući čak i profesore Muzičke akademije da ih poučavaju u stvaranju.
Poučno je, ali i danas vrlo aktuelno, kada Velisavljević kaže da je „snimanje pjesama na engleskom bilo smišljena provokacija u centrima njemačke obavještajne službe kako bi se kolonijalizovala jugoslovenska muzička scena. Oni su željeli da marginalizuju naše bendove time što su ih nagovarali da snimaju na engleskom čime su ih odvojili od domaće publike, a nijesu dobijali pravu šansu na inostranoj sceni.“ Ali, nijesu samo Njemci rovarili protiv nas. Album,,Divljih jagoda‘‘ na engleskom bio je klasična zavjera engleske obavještajne službe MI6. Za njih je bio zadužen ozloglašeni špijun Entoni Monkton. On je počeo karijeru kao rokenrol operativac za SFRJ da bi na kraju završio službujući u Beogradu.
I republičke službe državne bezbjednosti radile su protiv zajedničke države, čak i u domenu rokenrola, pa Velisavljević kaže: „Jasenko Houra je bio čovjek hrvatske republičke službe. Nekoliko puta sam im slao dopise da nam ga stave na raspologanje u saveznoj službi jer je talentovan muzičar, a oni su odbijali i smišljali neke formalnosti. Odgovorno tvrdim da je njegova pjesma,,Mojoj majci‘‘ (,,Zadnja ruža Hrvatska‘‘) maslo zagrebačkog odjeljenja... Rata ne bi bilo bez propagande i bendova...“ Velisavljević kaže da mu ono što danas vidi na televiziji i Internetu ne uliva povjerenje. “Dosta talentovanih ljudi je otišlo u narodnjake, a na rok sceni dosta bendova pjeva na engleskom, a to ništa ne valja...“
Radi utjehe muzičarima i pjevačima, bolje nije bilo ni sa drugim umjetnicima, recimo, piscima, a o novinarima, profesorima univerziteta, akademicima, intelektualcima i da ne govorimo. Vuk Drašković je bio doušnik Udbe već 1968. o čemu svjedoči u svojoj knjizi tadašnji glavni policajac Slavko Zečević. Na pitanje srpskog pisca nadležnom udbašu, negdje devedesetih godina prošlog vijeka, kako je Udba bili u stanju da analizira pjesme naših pjesnika tako da ih optuži za „podrivanje državnog sistema“, jer u poeziji ima mnogo metafora, pa u slučaju Gojka Đoga nije bilo baš svima jasno čija je „bronzana glava“, ali Udbi jeste, odgovor je bio: „Nijesmo mi to prijavljivali i analizirali. To su činile vaše kolege koje su radile za nas.“
I sada „udbe“ Srbije i Crne Gore rade isto, jer to rade sve „udbe“ svijeta. Ali, negdašnja Udba Jugoslavije je to radila radi očuvanja države, a sadašnje naše „udbe“ to rade kao servisi stranih,,udbi‘‘ koje drže u šaci naše političare da djeluju protiv sopstvene države. Protiv srpstva na prvom mjestu. Zato bi bilo lijepo da Dačić i ovako zapjeva: „Ko bi rek‘o čuda da se dese/pa Miljacka nas izdajnike odnese...“

(Autor je nekadašnji
generalni konzul SRJ u Bariju)