-Piše: Borivoje Ćetković

I prije nego što se zvanično ustoličio po ko zna koji put, gospodar je okupio „poznate stvaraoce iz polja kulture i nauke i predstavnike kulturnih institucija“, i to na Orlovom kršu na Cetinju. Da podsjetimo: vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrović- Njegoš, na ovom brdu koje dominira jugozapadnim dijelom Cetinjskog polja, 1896. godine podignut je mauzolej, izgrađen po ideji i nacrtu knjeginje Jelene, uz saradnju sa francuskim arhitektom Fruseom i vajarom Votijerom.
Gospodar Milo I odao je i počast vladici Danilu, vladaru sa kojim počinje politička istorija Crne Gore.“Petrovići su“, veli Milovan Đilas,“ (ne Đido moćnik, već onaj sremskomitrovački robijaš) počeli sebe, a Crnogorci svoju istoriju s vladikom Danilom“. Đilas je bio u pravu- pozvao se na Ilariona Ruvarca, tvorca srpske kritičke istoriografije. Prema Ruvarčevim istraživanjima, Crna Gora je ostala pod Turcima od sredine 15. vijeka do pred kraj 17. vijeka. Postavlja se pitanje i veliki je problem kako veličati hiljadugodišnji kontinuitet crnogorske države i odavati počast vladici Danilu- s njim smo započeli svoju političku istoriju?! Naučno je neodrživo mišljenje o tom našem „dukljansko- zetsko- crnogorskom državnom kontinuitetu“, jer ne možemo negirati činjenicu da su toliko vjekova Turci bili na ovim prostorima.
Među „poznatim stvaraocima iz polja kulture i nauke“, bilo je i vetarana (istina ne mnogo), dokazanih boraca za „nacionalnu samobitnost Crnogoraca“ i „hiljadugodišnji kontinuitet crnogorske državnosti“, koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih radili u Grafičkom zavodu i listu,,Pobjeda‘‘. U goste su im dolazili književnici i intelektualci pripadnici hrvatskog MASPOK-a, (V. Pavletić, M. Veselica, D.Budiša i dr.), pomagali su im u njihovom „nacionalnom osvješćenju“. Radi se o pokretačima ,,Hrvatskog proljeća‘‘ koje je počelo objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine. Pokret je pokrenuo debatu o položaju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji-istican je njen podređen položaj i eksploatacija od strane drugih republika. U manje - više prikrivenoj formi aktuelizovane su neke ideje Anta Starčevića, hrvatskog „oca domovine“, tvorca ideologije koja je rezultirala ustaškim genocidom tokom Drugog svjetskog rata i konačnim izgonom Srba iz Krajine 1995. Vođe MASPOK-a su smijenjene sa partijsko- državnih funkcija, dok su neki uhapšeni i osuđeni na robiju. Među osuđenima na zatvorsku kaznu bio je i Franjo Tuđman, partizanski general. A on je, prema riječima Stipe Šuvara, hrvatskog sociologa i političara, jugoslovenski opredijeljenog, završio Pavelićev posao u drugim historijskim okolnostima. Ovo je ukratko politička legitimacija mentora naših tadašnjih borca za „nezavisnu Crnu Goru“. Za razliku od hrvatskih nacionalista, ovi naši, crnogorski dobro su prošli - blago su ukoreni, kritikovani, ali niko nije bio progonjen, niti uhapšen. Da li je njihov rad bio strogo nadziran, kako sada tvrde, pretpostavljam da nije, ali pamtim da su i tada i poslije uveliko radili na kodifikovanju „crnogorskog jezika“ i utvrđivanju „samobitnosti“ crnogorske nacije, na falsifikovanju prošlosti Crne Gore.
Neki od „kulturnih stvaralaca“ pozvanih na sastanak sa gospodarem bili su ne samo vatrene pristalice suverene i nezavisne Crne Gore, nego i zagovornici njenog pristupanja NATO paktu. Sjećam se, jedan od tadašnjih književnika-separatista, a kasnije istaknuti akademik DANU početkom sedamdesetih predlagao je (istina ne javno) da Crna Gora da barsku luku Americi, njenoj Šestoj floti i tako riješi svoje ekonomske probleme. Početkom devedesetih ovi prvoborci za „suverenu“ Crnu Goru okupili su se oko Leksikografskog zavoda. Davali su snažnu podršku Liberalnom savezu Crne Gore i formirali niz institucija: Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Crnogorski PEN centar, Maticu crnogorsku.
Nesporne su njihove „zasluge“ u borbi za „osamostaljenje“ Crne Gore, ali moraju priznati da ih ne mogu upoređivati sa gospodarevim doprinosom njenoj „suverenizaciji“. Priznao mu je to i general Jovo Kapičić, Ostarjeli general pretjerao je u pohvalama gospodaru- ona bi i bez njega bila „vaspostavljena“. Jer, stvaranje „ suverene i nezavisne države“ Crne Gore samo je dio jednog mnog prije zacrtanog plana (u zapadnim centrima moći) o razbijanju prvo SFRJ, a kasnije i SR Jugoslavije. Naš diktator je, istina, značajno doprinio realizaciji ovog geostrateškog plana o parcelizaciji zemalja Balkana i prekomponovanju ovog prostora, ali njegova uloga nije bila presudna.
Ključna tema sastanka bila je politika identiteta Crne Gore, koja će, poručio je gospodar, biti jedan od njegovih prioriteta u narednih pet godina. O njoj će biti riječi u narednom prilogu.