-Piše: Milan Mišić

U svakodnevnoj bujici vijesti koje pristižu sa svih strana svijeta prošle nedjelje dominirale su one koje bi se mogle svrstati u novu kategoriju: „politička pornografija”. Riječ je, naravno, o novom zapletu oko američkog predsjednika Donalda Trampa i još nestišanoj aferi oko toga da li je njegov advokat ispoštovao zakon kad je za ćutanje jedne porno glumice o njenoj vezi sa budućim „najmoćnijem čovjekom svijeta” platio 130.000 dolara.
Vijesti je danas toliko da je jedini ograničavajući faktor vrijeme koje nam je na raspolaganju za njihovu konzumaciju, čitanjem novina, gledanjem televizije ili sa mobilnog telefona. Iz prošlonedjeljnog ciklusa izdvojio bih, međutim, jednu koja se izdvaja po svom sadržaju i glavnom akteru.
Akter je australijski profesor, globalno renomirani botaničar i ekolog dr Dejvid Gudal, koji se prošle srijede oprostio od prijatelja i mnogobrojnih unuka i odletio u Evropu – najprije u Francusku, gdje će se sresti sa još nekim članovima svoje velike porodice - da bi sledeće nedjelje stigao na svoje završno odredište, u Bazel u Švajcarskoj.
Završno u svakom pogledu: dr Gudal je kupio kartu samo u jednom smjeru. U Bazelu, naime, namjerava da završi svoj poslednji životni posao – da umre.
Da sa ovog svijeta ode uz pomoć ljekara jedne tamošnje klinike za eutanaziju, kojima je unaprijed poslao svoju molbu i naveo razloge za ovaj čin. Oni se, kad se sve uzme u obzir, svode na jezgrovito objašnjenje koje je iznio u intervjuu za glavnu TV mrežu Australije – „dosta je bilo”.
Dr Gudal je prošlog mjeseca proslavio 104. rođendan, kojem se nije mnogo obradovao – čak je tom prilikom rekao da mu je žao što je poživio toliko dugo.
On je, inače, u vijestima bio i prije dvije godine, kada je došao u sukob sa upravom univerziteta čiji je u to vrijeme bio honorarni saradnik: htjeli su da raskinu ugovor s njim, ali je u pravnom sporu koji je uslijedio - Gudal pobijedio.
Sa 102 godine svakako je bio najstariji aktivni naučnik svijeta – tada je upravo završio priređivanje 32-tomne monografije ”Ekološki sistemi svijeta”, koja je u pravom smislu riječi njegovo životno djelo.
Profesor boluje samo od jedne bolesti – od starosti. Poslednjih nekoliko mjeseci je fizički onemoćao i socijalne službe su odlučile da mu je neophodna stalna njega. On je, međutim, zaključio da bi mu zavisnost od tuđe pomoći narušila životno dostojanstvo – dosad je živio sasvim samostalno u svom malom stanu, pa čak koristio i javni prevoz – i shvatio da je vrijeme da „dostojanstveno umre”.
Pošto nije uspio u pokušaju samoubistva, odlučio je da sa ovog svijeta ode u Švajcarskoj, danas jedinoj zemlji gdje je dozvoljena eutanazija kao izbor i poslednja životna želja – drugdje je to uslovljeno nekom teškom i neizlječivom bolešću.
Medicinska profesija je oko toga generalno podijeljena: većina smatra da ljekari ne bi trebalo da učestvuju u donošenju takve odluke, jer je suprotna osnovnom načelu medicine: ne nanositi štetu.
Šira dilema ovim povodom je pak sadržana u jednostavnom pitanju: može li smrt da bude dostojanstvena?
Čovjek je, naime, jedino živo biće koje najveći dio života provodi sa sviješću da će umrijeti: ostali živi organizmi imaju samo instinkte i genetske mehanizme samoodržanja i produženja vrste.
Razumije se, na to se ne obaziremo sve dok ne počnemo da primjećujemo da nam godine prolaze sve brže i da se približavamo neizbježnom.
„Život je mio ma kakav bio”, kaže narodna izreka. I zaista, ovo je doba stalnog porasta dugovječnosti: prosječan očekivani životni vijek danas je 71,4 godine na globalnom nivou, što je, s obzirom na to da je ova brojka oko 1900. bila duplo manja, tek negdje oko 35 godina, veliko civilizacijsko postignuće.
Dugovječnost, međutim, ima svoju cijenu koja se svodi na banalnu konstataciju: ko hoće dugo da živi, mora da ostari.
Nijesu pritom sve starosti produktivne kao starost profesora Gudala, čiji je duh ostao bodar i kad je ušao u drugi vijek svog života (rođen je 1914). Doktor Alchajmer ga nije posjećivao po svoj prilici zbog toga što je svoj radni vijek izjednačio sa životnim, odbijajući da bude penzioner, što mu je omogućilo da mu gen demencije – staračke zaboravnosti i izgubljenosti – ostane neprobuđen.
Dr Gudal nas je svojim dugim i – to sada možemo da kažemo – do poslednjeg momenta aktivnim životom svakako naučio jednoj stvari: da se u starosti ne treba pretjerano obazirati na krštenicu, već živjeti u skladu sa pravilom koje je sadržano u pitanju: koliko biste imali godina da ne znate koliko imate godina?
Šta poželjeti dr Gudalu? Srećan put? Ne zvuči baš prikladno.
Sudnji dan se po pravilu ne bira, ali on je odlučio da i u tom pogledu njegova bude poslednja. U svakom slučaju, on potvrđuje staru mudrost američkih Indijanaca koja kaže da ”život nije odvojen od smrti – to samo tako izgleda”.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)