-Piše: Milisav S. Popović

Nema dovoljno čudaka u ovim našim životima. Od normalnih već odavno svrbe lopatice… Fali znoja zbog riječi koje se obično ne kombinuju, od radnji koje se ne čine – jer smo takvi, uštogljeni, preplašeni - pa se na tu seriju proizvodnja ljudi svela (onih sa injem u grudima). Uzbuđenje sa prstiju nekog ozbiljno šašavog lika fali svakom dodiru ovih dana… nema elektriciteta.
Ipak, poznavao sam nekoliko duša koje su zasijecale zavjese da istoči magla, lajali na zvijezde i prkosili vješticama. Sada, kada ih nema, čudna bol zbog nedostatka plastelina i boja zašapće povremeno iz prikrajka, iza ugla treće od osam bandera. Bili su to oni što su zelenu pronalazili u crvenoj i slova na najneobičnijim mjestima. Oni zbog kojih se smijanje presvlačilo u ciku i grohote… oni zbog kojih sam uvrede prevodio u nenamjerne priganice među kockama od koha.
A učio sam od takvih i pokupio mnoga znanja… tada nisam znao šta ću s „tim klikerima“. Danas su zabodene pritke u kori humusa, oko kojih zelen raste bršljen posebnog mirisa. Uz njih je srasla sva moja suština. Ispričaću vam šta me naučiše, ne jedna, već dva-tri takva čudaka.

* * *
Ona je bila jedina djevojčica među dječacima. Bližila se rupi od klikera bolje od bilo koga od nas. Predvodila je gusare i stalno nosala mač Srebrobradog, naučila nas da tražimo blago svuda… i bila ubijeđena da je skriveno u dvorištu iza neke od vojnih zgrada. Iskopali smo dosta zemlje i sve što bismo našli bila bi dernjava sa balkona. Onda bismo bježali, trčeći tragom njenih kikica. Mislim da su mirisale na toplo žito niklo s proljeća. Naravno, odrasla je… i postala lijepa cura. Jela je nar i limun sa korom hljeba, i pjevala stalno, iako pojma nije imala kako se pjeva. Ja sam doduše uživao i mislio da je to neka gusarska opera za tjeranje galebova i ajkula. Pitao sam je često koješta, i čudne bi mi odgovore davala… “kad te boli zub, boli i ti njega”, „kuvana mačka je bolja od kuvanog majmuna”, ali mi je jednom i ovo rekla… „sve što se ikad loše desi, pusti da sklizne kao voda s pačjih leđa”.

* * *
Za njega će vam reći da bi mu malo falilo da nekog izlema. I ne bi bila to rđava istina… ali bio je mnogo više od nekog grubijana, a i nekako manji od običnog momčeta. Zbog kraće noge je naučio da trči šakama. Svirao je gitaru, puštao brke sa četrnaest godina i žvakao džanje ubjeđujući nas da su to smokve iz Nikšića. Odselio se davno, odveli ga njegovi na neko mjesto „gdje će pokušati da mu operacijom i vježbama produže nogu, i smire šake”, valjda… nijesu uspjeli, osim što ga boli i danas. Sveo je nekako iznutra. Mene je naučio da gađam praćkom i jednom mi dobro izvukao oba uva… požalio mu se kako sam nešto izgubio i kako nemam pojma gdje da tražim, a pošto su mi uši dobro narasle od njegovog čupanja rekao mi najveću od svih istina „budalo, šta god tražiš, nalazi se tamo gdje se nalazi i tamo treba da tražiš”… i zbilja, znao je kako da riješi tajnu i prije nego što je tajna bila.

* * *
Šašavom su je zvali, iako šašava nije bila. Doduše, jeste voljela da kredom u boji slika po trotoarima. Preslatki čudak sa prstima umjetnika… samo što je njeno platno bilo mjesto po kom su se vukla smrdljiva stopala. Nekad bi zbilja zalajala na nekog od prolaznika, uglavnom ne bi marila… čak bi veselo posmatrala kako kiša spira velikog leptira, ili balerinu u zanosnoj igri s oblacima. Ali, njene krede jednom došla i pojela mračna strana sa sjevera. Sjećam se kako je uplakana i ustrašena pružala rukicu i primala saučešća… mišić ostao bez roditelja.
Povukla se i nerado pričala. U školi je postala duh bez glasa, a i trotoare prestala da šminka. Kad je došao Djeda Mraz i pitao djecu šta je njihova najveća želja, sjela mu je u krilo, naslonila lice na ogrtač i prošaptala „Možeš li, Djeda Mraze, da učiniš da zaboravim kako se plače?”.

***
Kad bih ja bio dovoljno veliki da ostanem mali, bio bih gusar koji tačno zna gdje da nađe ono što traži. Jeo bih nar sa limunom i ne bih dirao mačke, iako znam da su ukusnije kuvane. A sve ono teško što pada i udari o zemlju pa prsne na tebe i sve strane, tako mora, jer su takve padavine. Njih bi pustio da skliznu niz leđa, kao voda po perju patke. A tebe bih da vidim, da te nađem… da ti kažem: „Nadam se da si zaboravila kako se plače… tamo kuda šetamo niko više ne zastaje, molim te dođi i donesi krede… ovoj sivoj fali tvoje mašte”.

(Autor je književnik)