- Piše: Jovo Pejović

Pripadao je onoj grupi partijskih aktivista čiji rad su više cijenili članovi nego rukovodstvo. Zato je njegovo napredovanje bilo limitirano. Šefovi su ga godinama tapšali po ramenima ostavljajući utisak da im je do njega stalo. Međutim, kada bi mu vidjeli leđa, komentarisali su da su njegove mogućnosti male i da mu je i time što sad radi ukazano više povjerenja nego što zaslužuje. On bi poslije svakog susreta sa partijskim šefovima odlazio srećan, jer nije ni slutio da se iza tobožnje srdačnosti skrivaju neke druge namjere. Godinama su zbog pripadnosti opoziciji i on i njegova porodica bili izloženi neviđenim progonima. Kada je ušao u tu priču bio je relativno mlad i u naponu snage. Ekonomski iscrpljen, ostavljen od svojih partijskih drugova, bio je primoran da traži spas za sebe i svoju porodicu. Našao ga je u firmi koju kontroliše režim. To je bio povod da ga partijski drugovi optuže za izdaju. Bilo je i onih koji su govorili da on nikada nije ni bio naš, da je ubačeni element i da je sve vrijeme radio za režim. Počeli su se prisjećati njegovih riječi sa sjednica organa partije i tražiti u njima argumente za svoje tvrdnje. „Zbog takvih mi nikada nećemo osvojiti vlast, a uvažavali smo ga kao najodanijeg člana“, ponavljali su u glas. „Čak je u nekoliko navrata u ime naše partije bio član biračkog odbora. Sada nam je jasno zašto na tom biračkom mjestu nikad nijesmo postigli dobar izborni rezultat.“
Ja ga nijesam optuživao jer sam znao da o njemu i njegovoj porodici u najtežim trenucima niko nije vodio računa. Prošao je golgotu kao malo ko. Ostali smo prijatelji. Za vrijeme novogodišnjih i vjerskih praznika razmjenjivali smo poruke. Nedavno smo se slučajno sreli i zadržali u srdačnom razgovoru više od pola sata. Imao sam osjećaj da je jedva dočekao taj susret. Imao je potrebu da mi saopšti mnogo toga. Zakleo mi se u život svoje djece da i pored svega i dalje glasa opoziciju. „To je moj zavjet koji nosim u sebi od onog dana kada je došlo do cijepanja jedinstvenog DPS-a“. Uvjeren sam da govori istinu, jer sam se odmah prisjetio da su upravo oni koji su ga optuživali za izdaju, izdali i sebe i ideale za koje su se očigledno deklarativno zalagali.
Da život piše romane, uvjerio sam se istog dana. Samo nekoliko sati kasnije, sreo sam nekada istaknutog člana rukovodstva DPS-a koji je morao poći u prijevremenu penziju. Imao sam sa njim više puta žestoku raspravu u parlamentu Glavnog grada. Slovio je za jednog od najvećih zaštitnika lika i djela šefa režima, ali i nekih lokalnih moćnika, čije pominjanje imena ne zavređuje pažnju. Osuo je po njima kao po pranju, što bi rekli Podgoričani. „Sve što si tada govorio, bio si u pravu. Prebirali su po tvojoj biografiji danima, tražeći povod da te ocrne pred javnošću. Kada ti ništa nijesu mogli pronaći, odlučili su da te proglase tehnološkim viškom i ostave bez posla.“ Saopštio mi je mnogo toga. Nešto sam čuo i ranije, ali i puno novog.
Prije neki dan, dok sam šetao bulevarom Svetog Petra Cetinjskog, u mimohodu sretoh jednog od onih koji su potpisivali te sramne odluke. Imao je namjeru da mi se javi, ali bilo bi to isuviše da sam prihvatio. Samo sam ga s prezirom pogledao i nastavio dalje. Izgledao mi je jadno i tada i sada.
Na ovim izdvojenim primjerima najbolje je oslikana tužna zbilja Crne Gore. Crne Gore koja tračari, i koja se obračunava sa političkim neistomišljenicima na način nedostojan čovjeka. Za primjere o aktuelnom nečojstvu i nejunaštvu Crnogoraca trebali bi tomovi knjiga. Koliko bi nam to pomoglo da se promijenimo kao ljudi, pitanje je. Lično mislim, malo ili nimalo, jer smo već duboko zaorali brazdu moralnog sunovrata.