Piše: Andreja Bošković

Francuski hemičar Žozef Nisefor Nijeps napravio je prvu fotografiju 1826. godine. Prvi eksperiment s fotografijom u boji izveo je francuski muzičar Luj Dik Dorot 1868. godine. Njegov postupak pravljenja fotografije bio je komplikovan tako da braća Ogist i Luj Limijer 1904. godine uspijevaju da pojednostave postupak fotografisanja koji je tek 1930. godine doživio širu primjenu fotografije u boji. Proizvođači fotografija bili su njemački „Agfa” i američki „Kodak”.
Od prve fotografije do danas prošlo je 190 godina. Kako izgleda današnja fotografija? Koliko danas ima proizvođača? Živimo u svijetu tehnologije. Imamo veliki izbor mogućnosti da napravimo fotografiju. Možemo fotografisati telefonom, fotoaparatom, tabletom, laptopom…
Šta bi trebalo da predstavi jedna fotografija?
Fotografija treba da predstavi trenutak koji sjećanje može da izbriše. Fotografije su naše uspomene. Naša prošlost. Fotografije ostaju, a ljudi ne. Fotografijom pokazujemo djeci ko su bili njihovi preci.
Sjećam se, kada sam bila mala i s roditeljima ljetovala na moru, da smo imali tradiciju da kada se vratimo s odmora u porodični album stavimo našu zajedničku fotografiju. Jednu fotografiju zamijenio je fotoaparat sa 36 fotografija. Jedan fotoaparat sa 36 fotografija zamijenio je digitalni fotoaparat. Digitalni fotoaparat zamijenio je mobilni telefon. Sa koliko se fotografija vraćate sa godišnjeg odmora? Da li je vaš porodični album zamijenjen elektronskim albumom koji vidi čitav svijet ako vam je profil otključan na društvenoj mreži?
Nekada si prvo vidio prizor, zastao i divio mu se, poželio si da ti taj predivan pogled ostane u sjećanju što duže i onda si želio da taj trenutak zabilježiš kroz fotografiju.
Danas fotografišeš, obrišeš, fotografišeš, (opet obrišeš jer nije dobar ugao), fotografija prođe kroz razne filtere dovedeš je do savršenstva i izbaciš na društvenu mrežu pa tek onda pogledaš u prizor i uživaš u njemu.
Sjedim u kafiću na obali mora, ispijam polako kafu i prelistavam novine čekajući prijatelje. Pogled mi privlači plavetnilo mora i sunčevi zraci koji se preslikavaju na njemu. Ostavljam novine po strani, ispijam još jedan gutalj kafe i divim se prizoru koji me okružuje. Vidim s moje lijeve strane djevojku sa selfi štapom kako pokušava da se fotografiše. Nespretna je. Iz daljine se približava mladić. Prolazi pored djevojke i zastaje zato što mu je nešto rekla. Uzima njen telefon i fotografiše je. Ubrzo su jedno pored drugog. Na njihovim licima se osmijeh pojavljuje. Pomislim, kako će biti lijepa ova ljubavna priča. More, dva stranca i slučajni susret. Ali u narednom trenutku on opet uzima telefon i fotografiše je. Očigledno joj se nije svidjela prvobitna fotografija. Opet joj daje telefon. Ona paralelno gleda u telefon i u njega. Da li sada njena fotografija prolazi kroz filtere? Zašto ona ne vidi svoju ljepotu koju vidi mladić? Rukuju se. Vjetar je dunuo i prenio mi dio njihovog razgovora. Dečko je zasmijava a ona gleda u telefon. Ko će pobijediti: dečko ili telefon? Pobijedio je telefon. Djevojka nije ni primijetila da je dečko otišao.
Prijatelji su stigli. Kako je prelijep pogled. Hajde da se fotografišemo, govore. Nasmijem se i trep… selfi je gotov. Okačen,čekiran i tagovan.
Otuđili smo se jedni od drugih. Umjesto da nas zbliži, tehnologija nas polako ali sigurno razdvaja. Opsjednuti smo fotografisanjem i ne primjećujemo ljude oko sebe. Sređujemo fotografije i na njima izgledamo savršeno, ali ne i pred ogledalom. Draži nam je komentar neke osobe koja piše da smo lijepi nego prisustvo osobe koja se nalazi pored nas. Više imamo lajkova na fotografijama nego izgovorenih rečenica razmijenjenih s ljudima s kojima živimo.
Vi upravljate fotoaparatom a ne on vama, ne zaboravite...