Piše: Mihailo Medenica

Vratimo se koji dan unazad, na tu famoznu proslavu vijeka diplomatskih odnosa Srbije i SAD (događaj koji se najvjerovatnije nije ni zbio, ali nam valja vjerovati u njega kao u tolike opsjene i laži), da se sveta srpska trobojka vijorila na Bijeloj kući, čime ovdje uporno pokušavju da nas fasciniraju, dok u američkim medijima ni slova o tome!
A, trebalo bi, moralo bi, njima bi valjalo dovijeka da slave taj blagoslov svete srpske trobojke što se ponosno vijorila na vjetru nad Bijelom kućom, a ne da mi, vječito snishodljivo, podsjećamo velike kako i mi “mali” nečemu vrijedimo!
Nažalost, upravo se to ovdje čini – vlast za vlašću prilježno radi na tome da nas ubijedi u laž kako smo suviše mali da bi „veliki” obraćali pažnju na nas, i da nam valja biti tek lakej kad pozovu da im se ponese prtljag i cjeliva ruka što je češće stegnuta u pesnicu negoli ispružena u pozdrav…
Mislim prije svega i ponajviše na SAD, tu prikazu nekakve demo(n)kratije i čovjekoljublja kojoj se, nažalost, sve više klanjamo kao zlatnom teletu, zaboravljajući one u čijoj se duši nije dan, već odvajkada i dovijeka, vijorila i vijori naša presveta, Gospodom blagoslovena i cjelivana trobojka- Ruse i Rusiju!
Tiho, besramno i pridvorički ova vlast čini sve da Srbiju polako odvoji od suštine da se nije zaludno u nas prenosilo s koljena na koljeno: MAJKA SRBIJA I MAJČICA RUSIJA!
Ponavljam, treba slaviti dan kada je Amerika bila blagoslovena našim znamenjem, ali izdamo li istinu da je to isto znamenje na srcu svakog Rusa – izdali smo sebe i to nije mit niti floskula, kako neki satrapi žele da predstave i unize bratstvo od Boga – Srbije i Rusije!
Ne pišem ovo jer neizmjerno volim Rusiju, već neizmjerno volim Rusiju zato što me je nebrojeno puta uvjerila koliko ona voli Srbiju, bez ikakve rezerve, premišljanja, kalkulacije…
Da, bezrezervno – bio sam na liturgijama u ruskim crkvama, vazda se u molitvama pominje Srbija i spasenje naroda srpskog!
Da, bezrezervno – djeca u školama uče našu istoriju jednako kao svoju! Diče se Kosovskim zavjetom, diče se stradalništvom za pravoslavlje i slobodu srpske braće i sestra, sa suzama pjevaju pjesme o našoj, njihovoj svetinji, jer Kosovo i Metohija je za Rusa jednako što i za Srbina!
Da, bezrezervno – gdje god sam bio čuo sam samo ono gromko, iz duše preširoke: BRAT!
Da, nikada, ali nikada ne smijemo zaboraviti junaštvo Ivana Solovjeva i hiljade ruske braće koja su uz majčin blagoslov hrlila ka Srbiji da postradaju za nju!
Nikada ne smijemo zaboraviti da su vajni zapadni „saveznici” bili spremni da na obalama Lješa, Drača i Valone ostave srpske zbjegove da more dotuče ono što albanske planine nijesu, da sveti car Nikolaj Romanov nije zaprijetio separatnim mirom ukoliko se srpskoj braći odmah ne pritekne u pomoć!
Taj isti car koji je govorio: „Najprije sam Rus, a potom Srbin”!
U njegovoj duši, na njegovom srcu vazda je treperila srpska trobojka, ne zaboravimo, nikada!
Dan kada se naša zastava vijorila na Bijeloj kući ništavan je u odnosu na vjekove i vječnost kada je od Gospoda zbratimljena preplela svoje boje sa ruskom, i nema oprosta zaboravimo li taj zavjet Boga i dva božja naroda jedne duše!
Ne volim ja Rusiju više negoli što volim Srbiju, ali vjerujem da bez ljubavi prema Rusiji nema istinske, suštinske i nasušne ljubavi prema Srbiji!
Ako li griješim – neka mi niko ne protivurječi, želim da umrem u toj „zabludi” i da mi na kovčegu kada me Gospod pozove sebi, budu dvije svetinje – zastave Srbije i Rusije, da me isprate uz dvije pjesme: „Tamo daleko” i „Konj”
Stogodišnjica diplomatskih odnosa Srbije i SAD naspram vjekova i vječnosti Srbije i Rusije!
Ne dozvolimo da nas ubijede kako je dan važniji od neprolaznosti, jer ćemo se u suprotnom dovijeka tražiti u prolaznosti i nepostojanju!