-Pipe: dr Blažo Zlopaša

Ako posmatramo davno projektovane strukture urbanih gradova, u svima danas vidimo istorijsko tkivo utkano svojim koncepcijama, oblikovanjem i dimenzijama. Sve je ambijentalno usklađeno s veličinom i značajem istorijskih događanja. Međutim, svijet se danas toliko brzo mijenja, da se globalistički hod usklađuje i sa globalističkim urbanističkim zahtjevima; koncepcijom, oblikovanjem i dimenzijama. Rađaju se urbanistički monstrumi, koji razaraju istorijski oblikovano tkivo, odnosno obilježje jednog vremena i epohe.
Vizija kralja Nikole suprotna je s današnjim globalističkim urbanističkim monstrumima. Kada mu je Skenderbeg predao ključeve grada Nikšića u selu Zavrh, ispod brda Uzdomira, i kada je knjaz Nikola ušao u malu varoš koja je bila potpuno razrušena turskim zulumima, razmišljao je kako izgraditi varoš po ugledu na velike evropske centre. Znao je šta valja činiti da se varoš planski obnovi i da se napravi uređeni grad. Pronašao je arhitektu iz Trogira dr Josipa Sladea, školovanog u najprestižnijim evropskim školama i povjerio mu da mnogo toga uradi u Crnoj Gori. Josip Slade bio je arhitekta, koji je diplomirao filozofiju, što će se u njegovom stvaralaštvu reflektovati i na ambijentalno uklapanje njegovih ostvarenja. Sladeovo stvaralaštvo ostavilo je neizbrisivi trag u Knjaževini Crnoj Gori, jer njegova ostvarenja i danas sijaju punim sjajem graditeljstva. Njegova djela na Cetinju, od kotorskih serpentina, preko Zetskog doma do ambasada odišu visokim osjećajem za ambijentalno uklapanje, što i danas predstavlja putokaz urbanističkoj nauci, koja se suprotstavlja ovoveremenim globalističkim građevinskim monstrumima. Ne treba daleko putovati da bi se vidjela suprotnost Sladeovim ambijentalnim uklapanjima, respektujući okoliš prirode; o tome svjedoče Budva, Bečići, Rafailovići i Petrovac. Ostvareni zahtjev knjaza Nikole, urbanistički plan Nikšića Josipa Sladea, prevazišao je i granice Knjaževine Crne Gore, počev od trga, Knjaževog dvora (zgrada Više realne gimnazije), Hrama Sv. Vasilija Ostroškog i Carevog mosta. Dva zdanja Carev most i Saborna crkva Sv. Vasilija Ostroškog, simboli su istorijskih, prijateljskih odnosa dva slovenska pravoslavna naroda, Crne Gore i Rusije. Knjaz je naložio da Sladeov most sa 18 lukova u klesanom kamenu, u znak zahvalnosti ruskom caru Aleksandru III, dobije ime Carev most, a hram je izgrađen donacijom carske porodice Romanov.
Sladeovo rješenje glavnog trga u Nikšiću bilo je u obliku petougaonika u koji se slivaju četiri ulice... Trg presjeca prava linija koju sačinjavaju dvije ulice Njegoševa i Gundulićeva. Sve ulice ukrašavaju drvoredi lipa. Četiri ulice su nosile imena Cara Dušana, Novaka Ramova, Novice Cerovića i Manastirska. Zgrade koje su okruživale trg bile su dvospratnice. Na uglovima ulica, ne samo na trgu, bile su česme oblikovane po zamisli Sladea. Po zahtjevu kralja Nikole, 1.mart 1885. godine određen je za naseljavanje urbanizovane nove varoši. Centralno mjesto da izgradi kuću na trgu dodijelio je najmlađem 17-godišnjem crnogorskom junaku, barjaktaru Milivoju Mušu Mrdaku, iz Aluga kraj Žabljaka. Mušova kafana bila je omiljeno sastajalište varošana i boema Tina Ujevića. Tada nije bilo nijedne kuće na trgu čijisu vlasnici iz okolnih sela. Po želji kralja Nikole, stanovnici centra grada bili su majstori- zanatlije najviše iz Hercegovine: Trebinja, Gacka, Bileće, Mostara, zatim iz Dubrovnika, Konavala, Risna, Kotora... Naseljavao je centar i Srbima islamske vjeroispovijesti, što je Nikšiću davalo kosmopolitski duh. Sve nikšićke muslimanske porodice znale su i korijen svog prijekla; Osmanagiće smo zvali Bajice, jer potiču od Martinovića, Tuzovići po predanju potiču od nekog Gojka Miloševića, koji se iz Albanije naselio u Tuzi, i postali su Tuzovići. Muslimani su znali da Asovići vode prijeko od Roma, a bili su izuzetno ugledni, vrijedni i cijenjeni građani. Islamska vjeroispovijest nije imala uticaja na prijateljstva. Naprotiv, svi su posjećivali naše krsne slave, a mi djeca pamtimo da smo poslije Ramazana čekali da na Bajram zađe sunce da se najedemo baklave i gurabija. Naše prijateljstvo nikada niko nije mogao prekinuti. Taj kosmopolitski duh Nikšića pokazao se i tragičnih devedesetih prošlog vijeka, kada je neko pokušao da minira džamiju u Nikšiću. Nikšićani su spriječili tu vandalsku namjeru nad kulturološkim objektom. Naši tadašnji odnosi me upućuju na razmišljanje o tome koliko se današnji muslimani, prekvalifikovani u Bošnjake, razlikuju od onodobnih koje smo iskreno voljeli. Ovi današnji traže da se zabrani i pomen Njegoševog imena, a moj od djetinjstva do danas nerazdvojni drug Šemsudin Dino Tuzović, vrsni intelektualac, napamet zna „Gorski vijenac!“.
Sve što je na glavnom trgu u Nikšiću urađeno nakon Sladeovog ostvarenja, daleke 1885.godine, urađeno je naopako. Počnimo od imena. Prvo je nazvan Karađorđev, a zatim Titov. Od prvog dana zaslužio je da nosi ime kralja Nikole, kada je 27. avgusta 1877. godine, konačno oslobođen od viševjekovnog ropstva pod Turcima. Tog dana je na trgu bilo prvo slavlje koje je trajalo cijeli dan, započeto crkvenim obredom, narodnim zborom, defileom crnogorske vojske i topovskim salvama. Tog dana knjaz je najavio izgradnju velike Saborne crkve. Tada je saobraćajna infrastruktura bila na najnižem nivou, ne samo Nikšića, nego i cijele Crne Gore. Knjaz Nikola naredio je da se obnovi Begov most, na rijeci Zeti, kojeg su 1807. godine srušili Crnogorci i Rusi prilikom napada na Onogošt, i da se po Vuku Mićunoviću nazove Vukov most. Pored navedenih zasluga, udario je temelje pravnoj državi pozivajući Valtazara Bogišića da izradi Imovinski zakon za Crnu Goru. Bogišić, rođeni Cavtaćanin, napisao je ćirilicom najznačajniji zakon u pravnoj nauci Crne Gore, a Srpska kraljevska akademija izabrala ga je za redovnog člana. Knjaz Nikola ga je postavio za ministra pravde. Crnogorci su ga svojatali da je najznačajniji Crnogorac u pravnoj nauci Crne Gore, iako se nikada, nigdje, nije izjasnio kao Crnogorac, već samo kao Srbin katoličke vjere.
Postavlja se pitanje, kada se sagledaju sve zasluge crnogorskog vladara, uprkos slabostima pri kraju vladavine, kako se nikada niko nije sjetio da trgu da ime kralja Nikole!?
Time bi mu se odužili za utemeljenje crnogorske državnosti. Zašto bi trg nosio Karađorđevo, a pogotovo Titovo ime!? To jasno govori o podaničkom mentalitetu Crnogoraca. Nepobitne istorijske činjenice su: kralj Nikola je izgradio novu varoš i njen trg, po Sladeovom urbanističkom rješenju, a maršal Tito ga je srušio i pobio Nikšićane, pozivajući „savezničko“ bombardovanje na Blagovijest 1944. godine.Trg slobode bio je samo onaj dan, u 19. vijeku, kada je kralj Nikola proglasio naseljavanje nove varoši. A u dvadesetom vijeku bio je Trg slobode 8. septembra 1943. godine kada je kapitulirala Italija. Na trgu je tada svirala italijanska bleh muzika. Italijani su bili podijeljeni kao i Crnogorci. Ovi koji su uveličali slavlje sprijateljili su se građanima, zvali smo ih „tetkići“, zbog omiljene kraljice Jelene Savojske, kćerke kralja Nikole, a vojnici „kamiće nere“- crnokošuljaši-fašisti bili su sasvim nešto drugo. Ovo sjećanje prije neki dan potvrdio mi je slavni akademski slikar Vojo Stanić. Sjećam se tog dana oficir Enco presvukao se i italijansku uniformu zamijenio civilnim odijelom koje mu je dao moj otac.Poslije Italijana, stigoše Njemci. To su bila neka druga, neljudska bića, druga lica. Sa trga je krenula „Princ Eugen divizija“ i izvršila neviđeni pokolj u Pivi. Nije bio Trg slobode ni za popa Golovića, kome su objesili čaktar oko vrata, vodajući ga po trgu i ulicama. Nije bio Trg slobode ni za crnogorskog bana Muja Sočicu, kojeg je ubio zelenaš Stevo Poček. Nije bio Trg slobode ni za Čeda Ljuba Čupića, preko kojeg su ga vodili na suđenje i pogubljenje. Na kraju nije bio Trg slobode ni za Misju Čanović, koja je uređivala govornicu nasred trga, sa koje će se osuđivati Rezolucija Informbiroa. Imala je uramljenu Titovu sliku, ali nije imala okvir za Lenjinovu. Uzela je sliku Staljina i preko nje nalijepila Lenjina. Kada su govornici izgovorili prve riječi osude Staljina, vjetar odlijepi Lenjina, a moja tetka Misja zaglavi četiri godine na golootočkom mučilištu.
Trg je dobio novo ruho. Na trgu su dva spomenika dva promašaja. O tome u sledećem tekstu. Valja se prisjetiti i Čerčilovih riječi: „Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta!“