- Piše: Goran Danilović

„...Namera je namerila bila/ Na junaka Orlovića Pavla/ Na kneževa mlada barjaktara/ I njega je našla u životu/Desna mu je ruka odsečena/ I leva noga do kolena; Vita su mu rebra izlomljena/ Vide mu se džigerice bele/ Izmiče ga iz te mnoge krvce/Umiva ga hlađanom vodicom/ Pričešćuje vinom crvenijem/I zalaže hlebom bijelijem...‘‘
Ovi stihovi iz narodne pjesme „Kosovka devojka” poslužili su slavnom slikaru kao epsko-lirski motiv da odslika jedno od najčuvenijih platana, da riječi pjevača pretoči u sliku koja je postala najljepše svjedočanstvo strašnih prilika. Uroš Predić se, slikajući taj trenutak, skoro doslovce držao onoga što je ispjevano. Kažem skoro, jer zbog mitske ljepote slike, zbog njene buduće snage, zbog njenog novozavjetnog pečata, nije u prvi plan „istakao“ ni „odsečenu desnu ruku“, ni „levu nogu do kolena“ a ni „džigerice bele“ koje se vide junaku na smrti. Ipak, Predić slika poštujući jednu od najljepških pjesama ispjevanih na srpskom jeziku, ispjevanu rečima i riječima narodnog pamćenja. „Orloviću Pavlu“se tako na slici ne vidi odsječena desnica nego je ta užasna rana pokrivena tijelom Kosovke. Lijeva noga je potkupljena i nestaje ispod desne u tami slutnje ili, možda, boje krvi, a samo dno otkrivenih grudi ispod najljepše uniforme i svilene košulje sluti užas - „džigerice bele i polomljena vita rebra“. Majstorski je izobražena suština freskopisanjem po platnu - prolazna i mnoga krvca, unakažena bezdušna tijela nijesu dio jasne kompozicije, nijesu jer Predić slika za vječnost. Snaga ovog Predićevog djela je u podsvjesnom nametanju novozavjetnog trenutka, trenutka u kojemu će pravednik samo na čas umrijeti - umrijeti da bi vaskrsnuo. Od onih sam koji se nikada nisu oteli misli da je lik Orlovića Pavla Predić stvorio „sjećanjem“ na Hrista, a „Kosovku devojku‘‘ je likom izobrazio kao Djevu Mariju. Divljenje, tuga i nada pred slikom proističu iz tog veličanstvenog jedinstva najstrašnijeg raspeća Bogočovjeka, i strašnog stradanja jednog naroda odanog Hristovoj žrtvi. Te 1919. kada je slikao Predić, u platno su se utkale i sve freške rane Velikog rata, ali i novi Vaskrs Srba i srpske države. Dakle, kao na nekoj novovremenoj i čudesnoj fresci kod Predićeve „Kosovke devojke” nema poniženja smrti jer ga nema ni u narodnom pjevanju. Djevojka nad djevojkama prije nego „zalije“ junaka izmješta ga iz te „mnoge krvce“ i sprema na put koji počinje „pričešćem“. Nema ničega što nije veličanstveno i nadahnuto. Dva lica; hristolikog junaka i Prečiste Kosovke dominiraju na slici, a ono što upada u oči je da ni junak na kojega je naslonjen „Orlović“ nije ponižen - licem okrenut ka zemlji izgleda više kao sabrat iz boja nego kao pobijeđeni. Tek se slute „gomile“ mesa junačkoga uz jedan takođe jasan detalj junaka koji je na izdisaju, ili izdahnuo drži strijelu kojom je pogođen u grudi. Antičko, biblijsko, mitsko, to su osjećanja koja naviru iz platna i čine ga remek-djelom srpskog slikarstva.
Razumio bih nesrećnike koji su uklanjali „bakrorez“ Kosovke djevojke iz hola KBC, da je kojim čudom zbilja bio u pitanju Predićev orginal. Razumio bih da ne mogu da otrpe toliku količinu onostrane ljepote, te da takvo djelo nije bilo za njihovo svakodnevno, neznaveno oko. Bakrorez (koji to nije) ni izbliza, međutim, nije uspjela replika Predića niti je iz njega izvirala snaga jedne epopeje, vjerovanje jednog naroda, ponor i vaskrs srpske države razapete između Kosova i Velikog rata. Onako kako je i trebalo socijalističkoj Jugoslaviji, kako je valjalo Crvenom krstu Federacije, rad u limu sa motivom Kosovke devojke je tek podsjećanje na simbol prvog „sestrinstva“ zabilježenog u narodnoj pjesmi - prvog koji je postao i veličanstvena slika. Nije bilo u tom radu brižljivog detaljisanja, hristolikosti, Golgote i Vaskrsnuća. „Orlović“, u tom podražavajućem radu, ima obje ruke i, bez nagađanja, obje noge, drugačiju nošnju i u ropcu je. Ko želi pošto-poto može vidjeti u njemu i Pavla Orlovića, ali ko traži drhtaj epa i predićevsku priču na tom radu u limu, koji je uklonjen iz Urgentnog bloka, neće ih naći ni najupornijim traganjem i iščekivanjem.
Neznalice su iskoristile trenutak u kojemu su dograbili „vlast nad drugima“ i u nedostatku mašte, u budalastom poimanju istorije i narodne poezije, krenuli da se razračunaju sa „četnikušom“. Zaista, samo to je mogao biti motiv za odmazdu nad „bakrorezom“. Za njih, Kosovka djevojka može biti samo srpsko mitsko biće naoružano do zuba, lažna bolničarka koja je u smiraj izgubljenog boja pritekla u pomoć vojvodama „četničkoga Kneza“. Uzalud je on „Čestiti Knez“, uzalud u pjesmi nema nijedne ružne riječi o vjeri Muhamedovoj, nema „veličanja“ krsta ili srpstva, nema pokude polumjeseca i zvijezde, nema prevjere, nevjere, prave i krive vjere, nema razdvajanja na naše i njine junake, nema ničega srednjovjekovno istrebiteljskog, ničega izuzev Kosovkinog hoda po razboju i jauka do „Boga miloga“! Svaka rasprava sa pomračenim umovima, sa ljudima kojima je i Njegoš genocidan pjesnik suvišna je jer su odavno primaknuti „mnogoj krvci“ od koje se dobro živi i koja im je udarila na tupe uši, na varvarsko poimanje svijeta i vijeka.
Strašno je slušati izgovore primitivizma i ostrašćenosti onih koji se brane da su; imali najbolju namjeru da restauriraju „umjetničko djelo“ jer, podrazumijeva se, da, (iako je četnikuša to zaslužila), oni nikada ne bi udarili na umjetnost? Bakrorez, koji to nije, najmanje je veliki umjetnički iskaz i zbog toga ne treba da očajavamo, posebno ne oni koji bi samo zbog umjetnosti vjeru promijenili i majku prodali? Ne, umjetnost je tim skrnavljenjem skoro netaknuta.
Odmazda neznalica je, dakle, usredsređena na istorijsko sjećanje, na, valjda, negrađanski karakter Kosovskog boja i nedostatak feminističkog ega kod žene-djevojke koja redom zaliva junake (svakog kojeg u životu nađe), tražeći vlastitu ovozemaljsku sreću u nesreći sudara svjetova i epskom kovitlacu između neba i zemlje.
Kosovka devojka vjerovatno je samo jedna od hiljada žena koje su onog doba u kosovskoj, ljudskoj i junačkoj krvi - bila srpska ili turska, svejedno, tražile svoje sinove, muževe, braću i vjerenike složene u junačkim gomilama. Ona jedna postala je mit, ona bezimena, krštena tek toga dana i tim danom. Ona je simbol stradanja i slave, junakinja ravna Obiliću i Carima, ona prije Majke Jugovića čija je žrtva strašna i čije raspeće niko nije oslikao.
Ukloniti Kosovku iz sjećanja, i to samo zbog njenog imena, zbog podrazumijevajuće narodne pripadnosti, ukloniti je čak i iz hodnika prolaznosti, znači ukloniti, čak, i smisao prolaznog življenja, traganja za novim životom, za nadom, nakon svih krvavih epopeja prošlosti. Ona nije samo „prva bolničarka“ daleke i nepomirljive prošlosti nego pomiriteljka svjetova i bojeva. Bez nje, bez Kosovke, ne bi nikada zasijala i slava humanosti i nezaboravljenih žena koje su u Velikom ratu, svijetu pakla i bezumlja, dale smisao. Nije rat protiv Kosovke osveta četništvu. Nije, to moraju naučiti i neznalice. To je pogreb razuma i sjećanja na besmrtne, na: Nadeždu Petrović, Mabel Dermer, Ketrin Stjuart Mekfejl, Edit Halovej, baronicu Grizinger, Darju Korbkinu, Pelagiju Feodorovnu, Katarinu Šturcenger i hiljade, desetine i stotine hiljada žena koje su vidale muške rane i zalivale mušku ludost, hrabrost i junaštvo. Kukavice, i kancelarijske vitezove osvete, jednog dana će progoniti žrtva Milunke Savić i neispjevana ljepota podviga i slika vječne Nadežde.