-Piše: Mihailo Medenica

Strah me je tišine. Bezglasja mog roda. Muka Srbije.
Strah me je gdje su mrtvi glasniji, kuražniji, grlatiji od živih.
Strah me je od živih što strahuju od neizgovorene riječi, od pomisli na riječ, od mogućnosti da im se otme i progovori mimo njih, da ih prene i poplaši glas sebe samih…
Strah me je neskrivene tišine u čovjeku, hvalisanja kukavičjom ćutnjom, barjaktarenja ništavilom, želje da se u njemu skonča, ćutke, da se ne pročuje gdje su neizgovorene riječi rastrgle truplo bivšeg čovjeka.
Postali smo narod tišine.
Ne one tišine hilandarskih noći što blagovjesno pripovijeda, već onakve u kojoj smo radi prokazati sebe da smo htjeli reći nešto, ali smo se preplašili da bi nas riječ ponovo mogla učiniti ljudima, a čemu to kad smo čovjeku u sebi već dali sve pomene pa trajemo još samo kao nečitki spomenici pod kojima u prokletoj tišini počiva čovjek.
Strah me je koliko pristajanja se uvuklo u nas. Pristajanje na sve osim na život, glas, ponos, prkos, borbu, poraz…
I poraz je pobjeda ako ne poraziš samoga sebe.
Ako nad svojim idealima, željama, htjenjima, principima, radovanjima…ne stojiš kao nad plenom, haračem, dankom u sopstvenoj krvi.
I poraz je pobjeda ako ne goniš riječ kao ranjenu lovinu strahujući da nećeš stići da je dotučeš prije nego što je hajkači čuju…
Prije nego se odaš da si čovjek. Da si to nekada bio ali si pristao da najgori postanu najbolji vjerujući da u svakom lošem ima nečeg dobra.
Nema! Nikad ga bilo nije. Ne može suvo i trulo drvo da olista. Nema dobroga u lošem, samo lošeg koji si prihvatio za dobro bježeći u hladovinu golih grana…
Strah me je tišine koju smo podveli nesojima da njome galame, da nas pesniče sopstvenom ćutnjom, da nam prijete našim glasom, da nas preziru koliko tišinom ličimo na njih.
Prezrivo nas vole jer smo obrasli u strah ko kamen u mahovinu.
Prezrivo nas vole jer smo ih ćutanjem rasteretili mržnje prema svemu što jesu, ispovijedamo njihove grijehe ko svoje, gadimo se pomisli da smo drugačiji, valjaniji, jer lakše je biti tajac u moru tišine negoli glas- grudobran njihovim mahnitim urlicima.
Strahujemo od gnjeva neljudi moleći se Bogu da nas ne opaze u gomili ućutkanih, a bježimo od Gospoda kad milošću svojom pogleda na nas da ko ne vidi kako se radujemo Tvorcu više nego uništiteljima.
Vjerujemo u Boga, a ne verujemo u sebe. Vjerujemo li onda u Boga?
Čeznemo za glasom razuma, a zapušimo uši dok ne umine.
Preziremo izdaju, a volimo laž kako će naša vaskrsnuća biti utkana u nju.
Ikone su nam veće od zidova, a vjera u njih manja od eksera na kojima vise.
Gnušamo se zlih, a saplićemo dobre da nas fukare ne prozovu za njihove jatake.
Vapijemo za slobodom, a raskomotili smo se u ropstvu.
Pjevamo o pravdi pijanoj i bahatoj nepravdi dok nam razgrće ognjišta ko musavi bircuz i gura bakšiš u razjapljene čeljusti.
Volimo Srbiju koliko i kad nam zatreba, ni blizu onome koliko ona voli nas, a ovakvi joj ne trebamo, ali voli…
Kažnjavamo se ćutnjom, lakše je nego nagraditi se riječju.
Riječ je međaš između čovjeka i roba, lakše je, valjda, robovati ološu, a sanjati o prostranstvima slobodne riječi, iako je tu, na dohvat ruke, na eho od riječi, na korak koji je bolje ne učiniti jer više ne znamo šta bismo sami sa sobom kad već oni dobrano znaju šta će s nama bez nas.
Korisnije je u potaji prezirati bitange negoli javno voljeti sebe.
Nisu nas oni na prevaru ubijedili kako ne vrijedimo ničemu, već smo jedva čekali „mesiju” da nas rastereti bremena duše i primisli da valjamo čemu.
Lakše je nekako biti „čovjek” s prazninom u grudima, je l‘ da?!
Lakši je čovjek, kao opušak na vjetru…
Lakše je vjerovati da od jednog ne zavisi ništa, pa eto mora jednakih što se lupaju o hridi smisla postojanja.
Lakše je s gađenjem slušati njihovu laž negoli s ponosom vjerovati u svoju istinu.
Sve je postalo nekako lakše…
Lakše se život podnese kad se ubijediš da ga valja podnositi, a ne živjeti.
Lakše je vjerovati da je svaka tišina blagovjesna, baš kao i svaka noć bogojavljenska…
Gdje ljudi ćute Bog se ne javlja.
Gdje se preko glave ogrnemo mrakom zaludu je čekati zoru.
Gdje ćutimo glas nas neće čekati kao svezano govedo.
Gdje loše prihvatamo za nužno zlo- samo zlo je nužno…
Gdje živimo u strahu od sebe- njima smo podigli zadužbine dovijeka…
Strah me je tišine. Bezglasja mog naroda. Strah me je nijemoga potomstva koje će imati previše riječi da pripovijeda o našoj kukavičjoj ćutnji…