-Autor: Svetlana Slapšak

Ne kažem da u njih potpuno verujem, niti da će biti potpuno sprovođene: no već jasan govor nekih dokumenata nešto potvrđuje, a to je da je mnogima u Evropi dosta naci-fašizma, a nekim evropskim političarima je „gostovanje“ Stiva Banona došlo do nosa i preko. Varufakis i Sanders pokušavaju da sklope globalnu (bar malo više) lijevu koaliciju, nedavne demonstracije u Berlinu potvrdile su živahnost antifašizma – uz istorijski uspjeh zelenih u Bavarskoj, desio se fijasko parade „Casa Pound” u Trstu sa bar tri puta većom antifašističkom masom: sve su to važne činjenice ili simbolično moćni detalji koji govore o tome da je mnogima u Evropi dosta trovanja javnog govora mržnjom, histerizacije i zahtjeva za nasiljem. Dosta je, isto tako, naizgled naivnog, a u suštini krajnje korozivnog vjerovanja da „uravnoteženo“ predstavljanje može biti rješenje za jasno suprotstavljene. Ne može, jer je sada i formalno (po međunarodnim i EU odlukama) nemoguće izjednačiti slobodu i mržnju, mišljenje i nemišljenje, laž i faktičnost. To što su predstavnici mržnje, nemišljenja i laži bijesni i agresivni u razgovorima, samo pokazuje njihovu sklonost ka konačnom rješenju, nasilju. Uklanjanje mogućnosti da to izražavaju sprovodi se u brizi za korist svih stanovnika.
Riječ je o dva dokumenta. Političku deklaraciju iz Marakeša (zvanični naziv) kao nastavak rabatskog procesa i mnogih drugih dogovora između afričkih zemalja, EU i UN su maja ove godine spoljni ministri većine EU zemalja potpisali, i tu sad više nema diskusije. Izdvojila se Mađarska, Italija se premišlja: izvjesno će biti još koja država-otpadnica. Posebno nedotupavan dio debate o ovome na slovenačkoj državnoj televiziji bilo je pitanje da li je Deklaracija obavezujuća i osjetilo se opšte olakšanje učesnika što iz pravnog ugla – nije. Izvjesno neće biti kažnjavanja država sankcijama, ali potpisivanje bilo koje deklaracije, recimo one UN o ljudskim pravima, obavezuje na drugačiji način, moralno i u okviru opšte prihvaćenih ljudskih prava – isto onako kao što je priznanje nezavisnosti Slovenije od strane UN imalo prije svega moralnu snagu… Upravo tome je namijenjena Politička deklaracija iz Marakeša. Kada učesnik u dotičnoj televizijskoj debati bijesno primijeti da to valjda ne znači priznavanje migracije kao ljudskog prava, to je samo agresivni pokušaj da se ljudska prava još jedanput smanje i negiraju: to izvjesno nije moralno, jer migracije jesu ljudsko pravo. Značajno je za Deklaraciju da pominje legalne migracije i istovremeno mjere kako da se legalnost ostvari (vize, konzularni rad, planiranje, razna olakšanja u korist migranata), a suprotnost tome nije „ilegalno“, već neregularno. Time se održava stav da nijedno ljudsko biće nije ilegalno. Deklaracija je na internetu, ima nepunih osam strana, i svako je može pročitati.
Dizanje temperature od strane desničara na osnovu Deklaracije je razumljivo, posebno posle istorijske rezolucije koju je Evropski parlament izglasao 25. oktobra, i kojom se od svih evropskih država zahtijeva da sprečavaju govor mržnje i da zabrane ekstremno desne stranke i grupe. Bez ikakvog kompromisa, parlament od članica-država zahtijeva zabranu neonacističkih, neofašističkih i krajnje desnih grupa, stranaka i institucija, kako bi se spriječila normalizacija rasizma, fašizma i ksenofobije.
Evropski parlament se sprema za izbore na svim nivoima i odlučnost je potrebnija više nego ikada, kada jednom nestanu specifični oblici išijasa vodećeg političara. Ono što je najvažnije za svaku državu jeste da se govor mržnje isključuje iz slobode govora, i najbolje je da to bude zakonski definisano. Najviše evropsko izabrano tijelo više ne sumnja da govor mržnje neposredno vodi u nasilje. Dileme koje su mnogi – i ja – imali o mjeri i granicama slobode govora, i koje su u velikoj mjeri ograničavale rasuđivanje u Hagu, više ne postoje. Haški sud naime nije vjerovao u zločinske riječi ako nisu bile direktno/dokazano povezane sa zločinima… Tek kada se pojavio autoškorpionski video o zločinima Škorpiona, stvari su se pomjerile. Nekada davno, u osamdesetim godinama prošlog vijeka, novije teorije književnosti pomagale su razdvajanjem i arbitrarnošću odnosa autora i (verbalnog) dijela, pa su se čak pojavljivale i na sudovima, a posebno u člancima-odbranama disidentskih autora: posle iskustva raspada Jugoslavije, pred kojim se jasno pokazala neposredna povezanost teksta i ljudskih sudbina i time nesumnjiva autorska odgovornost, na to više nemamo pravo. A u umreženom svijetu danas, za to više nemamo ni mogućnosti.
Bar na političkoj ravni, od strane naci-fašista ukradena i zloupotrijebljena sloboda govora vraća se tamo gdje pripada, daleko od govora mržnje.
Što se još Deklaracije iz Marakeša tiče, važan skriveni element je to da se EU odriče „lukave“ politike, koju je započela Angela Merkel, i koja se sastojala u potplaćivanju država koje bi prisilno zadržavale izbjeglice, s tim da Evropa gleda u stranu kada se krše ljudska prava. U međuvremenu je rijeka novca otplovila u Tursku i Libiju, u kojima aktuelna vlast izvjesno ne poštuje ljudska prava. Što se grčkih izbjegličkih centara i logora koji pucaju po šavovima tiče, Evro pa nije bila tako radodarna…Peščanik.net