-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Uživam u iščekivanju bilo kakvog, bilo čijeg pisma. Zavirujem u sanduče tri puta dnevno, dogodi se da i noću, pri slabom hodničkom svjetlu, otključam moje već otključano, razvaljeno sanduče za poštu. Ništa, prazno.
Još me drži snažna nostalgija za pismima, ja sam dijete vremena u kome su induktorski telefoni sa ručicama i motalicama bili poslednja misao tehnike. Pisma su nosila u sebi neizrecive tajne, posebno djevojačka. Pisma iz vojske su već u antologijama: „Dragi moji, ja sam dobro, što i vama želim. Valjao bi mi neki dinar, bar za pivo i napolitanke”.
Danas ova djeca žive bez pisama, skoro i da ne znaju šta je to. Pišu sažete poruke uz pomoć manje ili više pametnih naprava, i to se ne čeka nego iščekuje, stigne iste sekunde kad se pošalje. Niko da uzme plajvaz, zapljune i zalijepi marku, napiše adresu i poštanski broj. Ili bar pošalje čestitku: „Neka i u Novoj godini srce moje i tvoje u ljubavi stoje!“.
Ne, čak ni to. Nedaroviti prigodni pjesnici sastavili su nepodnošljivo loše stihove sa rimom po ukusu jedva pismenog svijeta, i dijele kome stignu za zimske praznike. I svi dobijaju isto, prazno i priglupo, poruke bez duše i uma.
Moje sanduče prima u sebe račune, opomene, prijetnje pred utuženje ako do tog i tog datuma…, neku reklamnu poruku, ili radnu ponudu „jeftinog vodoinstalatera“ koji obavlja i sve kućne popravke. Dostavljač najveće pice u gradu. Dolazak besplatan.
Izgubivši svaku nadu, prekjuče sam otvorio oguljena vratanca već opisanog sandučeta. Kad tamo… ljudi, stiglo mi je pismo! Gledam nije li greška, ko bi meni pisao, djeca i najstarija unuka imaju sprave za neposrednu pisanu komunikaciju. Provjeravam, konsultujem i ličnu. Jeste brate, ja sam. Nervoznim prstima cijepam omotnicu, oslobađam sadržaj bijele koverte, ulažem sve svoje emotivne snage nadajući se osvježenom sjećanju neke ljubavi, ma koliko stara bila. Kad, nećete vjerovati! Predsjednik lično. Meni lično. Na dnu pisma potpis i paraf. Jeste, on je, dvojice takvih nema.
Tu on meni osobno zahvaljuje na „strpljenju, odgovornosti, poštovanju i ljubavi…“ Dakle, eto meni emotivnog sloma, predsjednik mi zahvaljuje na ljubavi. Da li je iz mojih tekstova u Peščaniku razumio da ga volim?
Onda mi predsjednik lijepo objašnjava da smo imali mnogo, ali smo zbog prethodne vlasti mogli sve da proćerdamo. Ali je on (tako kaže) računao na ljubav i posvećenost, spremnost na žrtve i teška odricanja. A to je omogućilo moju budućnost, a i moje djece. Pa kaže da sam, za razliku od nekih, pokazao mudrost, pamet i odlučnost. Pa kaže da je Srbija bila na koljenima, ali sam je ja nekako podigao na lijepe noge, i obavještava me da je Srbija zahvaljujući meni izašla iz krize, i da će mi i dalje podnositi svoj smjeran izvještaj o svemu šta sve radi da mi bude i bolje nego što jeste. I da ću biti pod njegovom milošću, i da mi više neće uzimati pare iz džepa. Nego će me, kad se ima, nagrađivati za ljubav i pregnuća, za moju krotkost i pristajanje.
Zato što sam sve to učinio bez prisile i rezerve, da bih posrnulu zemlju vozdigao kako više ne bi morala da mi uzima penziju, jer je to učinila samo da bi mi je ponovo dala.
Na kraju izrazi poštovanja, ime i prezime, paraf, pismo je važeće bez pečata.
Bio sam dirnut, malo uzdrman grižom savjesti. Šta sam sve na ovom mjestu napisao o našem predsjedniku koji me je sa toliko ljubavi žrtvovao za moje dobro. Dopao mi se i njegov stil pisanja, prisan i neposredan. Nije vikao na mene, nigdje ne piše da sam hulja, lopov, neradnik, niti da pijem kapućino. Više, naime volim pivo, i to predsjednik svakako zna. Svašta sam o tom čovjeku posebnog kova ovdje napisao. Kajem se što se ne kajem zbog toga!
Zna da sam pare koje su mi od penzije ukradene davao dobrovoljno, sa velikim požrtvovanjem, i bez rezerve. Psovao jesam, nazivao ga razbojnikom jesam. Njegovo ophođenje proglašavao neuračunljivim. Ali, otkud sam mogao da znam da je zaista takav?
Držim za sebe da sam pristojan čovjek. Osupnut ovolikom ličnom pažnjom sa najvišeg mjesta, odlučio sam da predsjedniku odgovorim na njegovo potresno pismo. Znam da čovjek nema mnogo vremena, valja mu da sastavi milione dopisa, pa ću pisati sažeto i kratko. Dakle, stavljam vam na raspolaganje tekst moga pisma, pri manje-više čistoj svijesti.
Dragi moj predsjedniče,
Dijete sam Titovih vremena. Mi smo njemu pisali, a on nama nije. Tito nije znao da ja postojim, a vi znate. Tito nije dozvolio da se žrtvujem za državu, a vi jeste. Doduše, tada sam bio pionir. Drug Tito je volio pionire, a vi mrzite penzionere.
Prije vašeg pisma, možda sam imao pogrešnu predstavu o vama: bahat, neumjeren, vlastoljubiv, nepredvidiv. Grešan ja, tako sam i pisao, dok ste vi trpjeli moju ljutnju i žrtvu koju sam vam priuštio iz ljubavi za državu koju su pokrali oni koji su na vašem mjestu bili prije vas. Bio sam u zabludi. Vaša je dobrota bila daleko veća nego što se može podnijeti.
Ali, predsjedniče, brate, kako ste mene odabrali za žrtvu? Zato što sam imao više od drugih? Zato što je Mišković nevin, Kosmajac neuhvatljiv, vaš brat nezaposlen? Zato što najbogatiji Srbi, gradeći Srbiju nisu stigli da plaćaju poreze? Zato što babe i djede ne mogu da se brane? Zato što ste smatrali da moje tri unuke imaju previše igračaka i odjeće! Od svake sam uzeo ponešto, kojoj trotinet, kojoj jaknu, kojoj zvečku, kojoj lego, sve za spas Srbije. Rekle su da se teška srca odriču, ali ako je za spas, vjeruju svome djedu. Rekao sam da jeste, za spas, da je to naša žrtva, moja i njihova, od malih nogu ih učim kakva im je djed budala, i bio sam u pravu. U vašem pismu to lijepo stoji.
Računali ste na našu ljubav i posvećenost. Voljeli smo vas onoliko koliko ste vi mrzjeli nas. Mržnja je nedjeljiva a ljubav jeste, sa vama penzije nam nisu bile ni potrebne.
Ovo pismo završavam po ovlašćenju svih onih koji nisu dočekali vaše pismo. Eto, nisu više ovdje, otišli su, njihova je žrtva bila konačna i potpuna. Rekli su mi, ako bar ti dočekaš pismo ljubavi i zahvalnosti predsjednika, otpiši mu, kaži koju riječ i za nas i mi smo to učinili požrtvovano i doživotno, bez rezerve. Da ne zaboravi da smo dali. Baš sve što smo imali.
I prenesi mu da ga volimo, ima ljubavi i na ovoj strani, neka svrati slobodno. Nemamo sindikate, ne okupljamo se, ne bunimo se, ništa nam ne treba.
Ovom rečenicom, dragi moj predsjedniče, završavam otpisivanje vama, te spasih svoju dušu da je ne predam đavolu. A njihove morate vi, sve su one na vašem računu.Peščanik.net