-Piše: Saša Stojanović

U veoma složenom i kompleksnom trenutku u kojem se nalazi crnogorsko društvo, pod izgovorom ,,jačanja demokratskog i građanskog karaktera‘‘ gdje se, navodno, pokušava,,dovesti u pitanje suverenitet i nezavisnost Crne Gore“, crnogorska zakonodavna vlast (Skupština) potpomognuta izvršnom vlašću (Vlada) ,,zaboravlja“ svrhu svog primarnog postojanja i po ko zna koji put produbljuje podjele među građanima Crne Gore. Predlog famozne rezolucije u cilju ,,prevazilaženja podjela“ upravo dobija efekat koji vladajuća većina već godinama zagovara i sprovodi u djelo pošto na tim efektima preživljava. Nijedna politika na ovim prostorima ne uspijeva tako dobro kao politika podjela. Odlično to zna vladajuća oligarhija koja osvjedočenu praksu provlači ovom narodu gotovo tri decenije i u tome su zasigurno najuspješniji. Stvari koje su vitalne za život običnog građanina, položaj i prava radnika u polukapitalističkom društvu kakvo je naše, stanje jedva postojeće privrede, školstva, zdravstva, kulture, sporta ili putne infrastrukture, teško da mogu biti teme kojima bi se ozbiljno bavili crnogorski političari. Zato su majstori za istoriju i reviziju istorije, odnosno, istorijskih odluka, po mjeri koja im odgovara u datom trenutku. Slušajući naše političare, stiče se utisak da za većinu od njih ratovi još nisu završeni, stoga ne čudi njihova intencija da na podjelama najlakše i najsigurnije vladaju. Ne bih ulazio u to ko je šta unio i s kakvim motivima je ušao u nekadašnju zajedničku državu. Poznato je da istoriju pišu pobjednici, no nemoguće je izbjeći kontekst istorijskog i političkog trenutka od prije sto godina pa samim tim pokušaj aktuelne vladajuće većine da kroz nekakvu rezoluciju poništi i obesmisli nešto što se de fakto i de jure dogodilo, nije ništa drugo do politički nonsens ili pak dobro smišljena igra kojom će se ionako duboko podijeljeno i osiromašeno crnogorsko društvo podijeliti i osiromašiti još više. Čini se, i svakim danom je to sve vidljivije, da se političke i kulturne elite, kako crnogorska tako i one iz regiona, još nisu izdigle na mirnodopski nivo i da latentnim izazivanjem straha od novog rata kod svojih građana stvaraju dodatnu nervozu i netrpeljivost, a sebi i svojim poslušnicima i aparatčicima bezbrižan i lagodan život. Svakako im je bezbolnije i prijatnije da pričaju o prošlosti, koju uz sve napore ne mogu promijeniti, nego o korupciji, rastućem kriminalu, spoljnjem dugu, dotrajaloj željezničkoj i putnoj infrastrukturi, novim proizvodnim pogonima ili radnim mjestima, pristojnom zdravstvu, elitnom školstvu, slobodi javne riječi i slobodnim novinarima, slobodnim građanima ili poštovanju zakona i Ustava koje su sami donijeli. Susreti regionalnih političkih lidera s vremena na vrijeme, čista su kozmetika, kao jedan od preduslova za članstvo u EU, da bi se evropskim parlamentarcima malo zamazale oči o tobožnjoj saradnji.
Jugoslavija, premda preteča mikro udruživanja na evropski način, srušena je kao ,,prevaziđena tvorevina“ zarad nacionalnih država, što je u neku ruku antipod građanskom i demokratskom društvu, kome retorički svi teže. U XXI vijeku imamo države nastale raspadom Jugoslavije u kojima nas etnička, vjerska i politička netolerancija, a nerijetko i mržnja, vraćaju decenijama unazad i drže na vlasti gotovo autoritarne režime čiju politiku diktiraju interesi velikih sila. Jasno je da crnogorski unutrašnji rat ne da crnogorskom društvu da se oporavi i krene naprijed. Jasno je i da bez širokog unutrašnjeg konsenzusa do toga nikada neće doći, ma koliko Evropa upirala da do dijaloga i pomirenja dođe. Uzalud našim političarima primjeri iz bliske prošlosti, gdje su zemlje koje su poražene izašle iz Drugog svjetskog rata, a na čijem su čelu bili fašisti i nacisti, danas demokratska uređenja koja sarađuju sa modernim svijetom i u kojima je vladavina prava i zakona prvi postulat demokratije. Dok se god u našem parlamentu budu vodile jalove i deplasirane rasprave, dok se god budu proganjali politički neistomišljenici i oponenti, dok se god budu hapsili poslanici zbog javno izrečene riječi, poslanici sa imunitetom, koje štiti Zakon i Ustav CG, tek građanima Crne Gore, običnim ljudima, neće biti bolje. Osuđeni na čekanje nekog boljeg trenutka, koji izgleda (kao) da nikad neće doći, građani Crne Gore gube strpljenje slušajući petparačke priče već godinama. Oni malo učeniji nemajući vremena da čekaju i trpe odlaze iz ovakve Crne Gore u potragu za boljim životom, ostavljajući tako prostor za neuke, neškolovane, servilne, podobne i korupciji sklone. Ako je to cilj tridesetogodišnje vladavine jedne iste vlasti, onda je suvišno pitanje: quo vadis, Crna Goro?!