-Piše: Boris Jovanović

To što hapse one koji su krivi pravednici jer govore o pravim krivcima i nije neka novost u našoj satrapiji. To što harče i ruše je potpuno uobičajeno u našoj ljupkoj stradiji. Satrapija i stradija i ne bi bile to što jesu da nije apsana za ljude i nagrada za neljude. Ili čeljad i nesoje kako se to kaže na satrapskom jeziku našem...
I ‚apsiće i ‚arčiće i dalje. Biće toga dok je njih. Dok je satrapije i stradije...A kada toga ne bude, više ničega i neće biti. Čak ni potrebe da nas ipak bude...
U apsu će slobodan čovjek, kako mu i basta i pristoji, naći slobodu. Na slobodi će satrapi, kako im je i upisano, biti zasužnjeni crnim sindžirima alavosti kao što im i priliči. Sloboda je, rekosmo li, relativna stvar, kao što je i relativno sve osim našeg apsolutnog padenija...
Bivalo je i biće uvijek više slobodnih u tamnici, nego oslobođenih na slobodi. Sloboda u svakoj satrapiji, u stradiji svakoj, najprije se, sva je prilika, može pronaći u apsu. U lancima i lisičinama slobodan čovjek konačno može danuti dušom. Konačno može i shvatiti u kakvom je ropstvu živio dok je bio na satrapskoj uslovnoj slobodi. Ukoliko je čovjek. I ukoliko mu je do razmišljanja...
To što ‚apse i što će tek ‚apsiti je sasvim normalna stvar među ‚apsandžijama koje su davno stavile u aps ne samo ljude bez krivice, nego i riječi čija se krivica dokazuje. Postupak dokazivanja krivice protiv riječi upravom se okončava. Kada se krivica dokaže, a tek što nije, riječi protiv kojih se vodi postupak, a postupak se upravo završava, biće pohapšene i poslate na lomaču. Vjerovatno će pohapšene riječi čekati lomačenje na nekom golom otoku naše satrapije, mile nam stradije naše...
Poslednji je trenutak, braćo i sestre, drugarice i drugovi, da se još malo izrazgovarate i uhvatite želju riječima kojih uskoro neće biti u novogovoru satrapije i stradije naše. Izgovarajte ih što češće, kao brzalicu ili bajalicu, ne bi li se utisnule u oplićalu memoriju vašu. Ne bi li zagrebale makar malu brazdu po korici vašeg mozga kad je već nema u srculencetu vašem. Opomenite se riječi divnih, starostavnih i mirotočnih koje su vas obdržavale kroz sve vijekove i svjetove...
Kad god ste u prilici, sričite te divotne riječi koje tek što nijesu spaljene na novim lomačama nove satrapije koja se grije na paljevinama svega što je bila i svega zbog čega je nastala. Nasrčite se potonji put tih i takvih riječi kao što ste se onih pradavnih dana nasrkali blagoslovenog mlijeka iz nebeskih materinih grudi. Srčite i sričite što igda možete, braćo i sestre, drugarice i drugovi, ne bi li se nešto od ukusa zadržalo na nepcima vašim, kad ga već nema u duši vašoj.
Ne časite časa, mili moji satrapljani, rođeni moji stradijani, nego mrmorite i ispotiha govorite sve one uskoro sagorele riječi, ne bi li makar sačuvali pepeo od njih kad ste već predali žar živih riječi pepelištu odumiranja. Mrmorite i romorite što više možete ne bi li vas taj mrmot i romor makar podsjećao da su ovdje nekada i živjeli ljudi koji su znali da govore srcem i dušom, da se bore riječima i da zbog riječi stradaju...
Muckajte i štuckajte makar okrajke, makar ugarke tih i takvih riječi, ne bi li vas u ovoj tmuši i mrčalini makar nešto i makar ponekad ugrijalo i osvijetlilo. Jer uskoro će biti potpuna tama i biće pod crnu kapu satrapijsku stavljena svaka varnica riječi i svaka žeravica živoga slova...
Prokamenite makar tvrde kamene riječi, ne bi li u vama ostalo makar ponešto tvrdo i kameno, makar zrno pretrajavanja od nekadanje stijene trajanja. Prepirajte žive riječi u ustima vašim odživjelim ne bi li se makar u duplji mraka umila lijepa i časna riječ koja nam je bila i najljepša ljepota i najčasnija čast...
I ne časite časa, rođeni moji satrapljani, voljeni moji stradijani, jer ako ne uhvatite poslednji odjek uhapšenih riječi, zaboravićete sve što je bila riječ koje uskoro neće biti. A ko zaboravi riječ, zaboravio je sve osim sopstvene sramote...
Spomenite se nekad šta znači, na primjer, sloboda, jer će ta riječ među prvima izgoreti na lomači dukljanskoj i ropskoj. I biće vam žao što nijeste makar promucali- sloboda- kad već nijeste mogli da izgovorite tu riječ nad riječima.
A kada dželati najljepših riječi ubiju i poslednju lijepu riječ, shvatićete da je kasno za sve vas koji ste se odrekli uzvišenih vatrenih riječi da biste se ogrijali na uniženoj lomači sramote...
(Autor je književnik)