-Piše Ljubodrag Stojadinović

Kad neko ima ogromnu moć, mora da misli o njoj. Šta sa njom uopšte da čini? Sve najgore što umije, i najbolje što ne zna, sve osim da je se svojom voljom odrekne.
„Moć je stvorena da bi je onaj koji je ima sa strahom čuvao i uz olakšanje gubio!“ Tako je govorio Agripa, vojskovođa i savjetnik mnogih rimskih careva. U njegovom iskustvu moć i glava su se gubile istovremeno, mada se vlast grabila upravo u skladu sa tim surovim pravilima vladanja, i nasuprot njima.
Ne znam je li dolično iz velikog carstva kakvo bješe rimsko vratiti se na današnji Balkan, gdje ima mnogo više prestola nego što je to pristojno? Razmetljivi velikaši koji drže svoje zadnjice na njima uglavnom su beznačajni neradnici i opsenari, nedostojni bilo kakvog časnog posla.
Vidjeli smo odbjeglog bivšeg premijera Makedonije, Nikolu Gruevskog, kako usamljen tumara ulicama Budimpešte pošto je u poslednji čas utekao iz tuđe slavne antičke i svoje kriminalne prošlosti. Biće potrebne godine, ako je to uopšte moguće, da se Skoplje oslobodi nakazne spomeničarske invazije Filipa i Aleksandara, lavova, dorskih i jonskih stubova koji ne drže ništa na sebi. Osim pogubnog provincijalnog kiča i ambicija malog Nikole da na trusnom skopskom području ponovo digne davno porušeno tuđe carstvo.
Nisu mu dali da dovrši sve što je naumio. Dan prije bježanja dobio je uljudni poziv da zbog brojnih nedjela zaduži skromnu sobu, namještenu u skopskom zatvoru „Šuto Orizari”, skraćeno Šutka.
Taj Nikola nije samo Orbanov, nego prije svega Vučićev prijatelj u razumijevanju ludačkog svevlašća, sabrat u projekcijama sablasne arhitekture. Čudno je što azil nije dobio ovdje, nego je morao čak u Orbanov logor ograđen bodljikavim ježevima.
U doba onih tuča u Sobranju Makedonije i poslednjih pokušaja spasavanja redova Gruevskog, usred sale se bješe našao pouzdan čovjek Bate Gašića, tajni srpski agent na javnom poslu. Svoje prisustvo tamo gdje ne smije da bude objasnio je lucidnom rečenicom: „Idem ja ulicom, čujem neku galamu, vidim gužvu, reko’ ’ajde da pogledam šta je…“
Sjećate se, tada je Vučić sa ogorčenjem govorio o raznim balkanskim analogijama koje bi mogle da inficiraju Beograd, najčešće kukajući na „makedonski scenario“. Ali, to se još nije dogodilo, taj scenario naprosto nema nikakve veze sa nama. Ono što se ima događati biće samo naše, ako bilo šta od toga može da bude sasvim originalno. Ali, ovdje nije riječ o modelu pada. U konačnom bilansu, urušavanje onoga što ne vrijedi neizbježno je.
„Skinite vladaru odeždu, sklonite od njega stražu, izbacite ga iz palate, oduzmite mu sve što je prisvojio, žigošite ga kao prokletu bitangu. Od njega će ostati samo gola, jadna budala. Ono što je bio i prije!“ Tako je u nekim svojim bilješkama o formi i biti vlasti pisao slavni ugursuz i mizantrop Embrouz G. Birs. Da li se ovaj njegov stav može razumjeti samo kao slika ličnog odnosa prema vladarima, ili portret neke njemu znane opskurne, jadne suklate, nije poznato. Ali, ovdje se mnogo toga može prepoznati kao dio samodržačkog univerzuma, odakle saznajemo da tajne moći u stvari i nema. Sve je samo privid, a čuvaju je autoritet zarobljene države, kerberska forma, mafijaška suština, bogatstvo i strah. No, da ponovo odemo do Budimpešte. Na konaku, ili pansionu kod Viktora Orbana, čvrstorukog graničara Srednje Evrope, našao se izbjeglica „of lele lele“ koji upravo dokazuje onu Birsovu ilustraciju gole vlasti post festum. Šta će on tamo da radi? Ako nije ponio dovoljno para, moraće da očekuje od domaćina da mu udijeli neku platicu za goli život. Orban ne voli pridošlice, njegova ksenofobija se ne može izmjeriti, ko zna šta se može dogoditi za par mjeseci: „Je li bre, ko je onaj dripac sa crvenom jaknom?“
Ali, ipak suština nije u sudbini jednog, lično beznačajnog dilbera i propalice, koja se čudnim čudom našla na vrhu i prirodno sletjela u blato. Šta će se dogoditi sa novim kandidatima za bježaniju u spas? Da li bi „veliki prijatelj našeg naroda“ Viktor Orban imao bar još jedno mjesto?
U ovom času otvaranje novog bungalova za opasne balkanske štetočine koje bi morale da se provuku kroz Orbanovu žicu izgleda prilično daleko. Ne vjerujem da je čovjek raspoložen da sebi pravi kolekciju uglednih propalica. Alternativa bi morala da bude gora: suđenje pred poštenim sudskim vijećem, pri čemu je neophodan onaj preventivni birsovski tretman. Daleko sam od pomisli da podstičem bilo koga da pod prijetnjom pravde bježi odavde. To će svako koga se tiče procijeniti i učiniti sam, ili pred neodoljivim argumentima pobunjene ulice, ako mu se posreći te ga prije toga ne uhvate.
Recimo, iz svojih rezidencija u doživotno izgnanstvo utekli su Idi Amin Dada, vlasnik Ugande; car Centralnoafričke Republike Bokasa Prvi; diktator Liberije, narednik Semjuel Dou; vladar Gane, poručnik Džeri Rolings. Spisak je dug, ovo su samo egzotični primjerci vječnih diktatora. I sada je Nikola Gruevski među tom elitom careva, poslednjeg kralja Škotske i neopisivo harizmatičnog poručnika Rolingsa. Prvi posleratni evropski premijer koji je pobjegao iz prestonog grada i svoje države, koje je prije toga brižljivo unakazio. Bar je svojim prijateljima pokazao put kojim se rjeđe ide, ali se stiže.
Peščanik.net

---