-Piše Magda Peternek

Živimo u vremenu u kom je netolerancija vrlo izražena, može se reći da čak njena uloga dominira u mnogo čemu. Apsolutno me ništa ne ometa da joj se suprotstavim i za nju, s valjanim razlogom, opravdano nemam tolerancije. Usput, ili što bi oni što se prave Englezi, a i pametni rekli, baj d’ vej, nemam nijedan razlog da je ne stavim u vrlo blisku vezu s još jednom vrlo poražavajuće prisutnom osobinom, zvanom isključivost. Jedina „razlika” koju vidim između ove dvije negativne kategorije jeste pokušaj netolerancije da se svojim lažnim odnosom i stavom nasloni i prikrije iza tobožnjih opravdanih ubjeđenja. Ona to naravno ne uspijeva, ali na taj način želi da se deklariše, smatrajući sebe dominantnijom i „fleksibilnijom”. Isključivost joj, naravno, to ne dopušta (nema čime) te tako ova dva nesrećnika, ipak moraju ići ruku pod ruku, trujući sve ono što bi se razumijevanjem, razumnošću i širokim shvatanjima moglo i moralo zvati. Uvijek bilo i uvijek će nažalost biti da kada dva zla umisle da čine dobro, od još većeg zla se ne može uteći. Kako će i kada će netolerantni čovjek moći da shvati da je upravo sve ono što nije on, baš ono kako bi trebalo i kako mora biti? Razumjeti drugoga, ili za početak pokušati ga razumjeti, željeti to i htjeti, odlike su tolerancije i njene pažnje i dostojnosti. Privrženost ne mora biti vodilja, pa čak ni dio nje, jer se ona vezuje za bliskost, ali zato poštovanje prema drugome mora biti ona komponenta koja usmjerava, odnosno karakteriše svaki vid tolerancije. Netolerantan čovjek (a danas ih ima na tone), ovaj prefiks „NE” uvijek piše velikim slovima i nažalost ponosi se i diči njime. Nosi ga kao ordenje i nigdje se ne pomalja bez njega. Kud god da krene, ne ispušta ga. Koliko je on samo „jada i muka’’ vidio dok se nije izborio za svoju netoleranciju! Koliko mu je samo trebalo neprospavanih noći dok toj „podmukloj’’ toleranciji ne prikači ono njegovo „ponosno NE’’. Šta je ta „opasnica’’ tolerancija umislila- da će on biti kao ona, pa da će se kititi njenim perjem!? Nije mutav da mu se njegov dugogodišnji trud i sistematičan plan koji je studiozno gradio na svom kategoričnom „NE” tek tako rasprši pred tamo nekom „mlakom” tolerancijom! Ne pada mu na pamet da svoju sujetu koju je tako mukotrpno gajio i hranio tek tako ostavi na cjedilu, ili da je proda za takvu „bagatelu’’ zvanu tolerancija. Njegovo „veličanstveno NE’’, njegova dika i ponos, njegov štit i barjak, njegova junačka snaga neće pasti pod jednu „nezahvalnu i neprimjerenu’’ toleranciju, dok god je živ! Da je to uradio, njegovo „NE” ga nikada ne bi dovelo ovdje gdje je sada- u centar onoga što je oduvijek želio. Usred bahatosti, halapljivosti, primitivnosti i prizemnosti. Da se kojim slučajem ponizilo njegovo „dostojanstvo’’ pred tom „gujom’’ od tolerancije, nikada se ne bi dokopao onoga što ima sada. A, ima, nije da nema. I pun „kufer’’ sujete, i zavisti, i sebičnosti. U zalihama (blagoš njegovom NE) nataložilo se zluradosti i ljubomore. Da je njegovo odrečno NE (daleko bilo) pružilo ruku toleranciji ili još gore priznalo poraz, on nikada ne bi stvorio ono za šta se u stvari otpočetka borio i izgarao, a što će, što je najvažnije ostaviti iza sebe, a to je ogromni kukavičluk. Kud bi on sada bez njega, ne bi mogao priviriti ni kod onih isključivih, jer ne daju na svoj posjed kukavičluka.
I, tako već dugo posmatram ove nesrećnike i pitam se- odakle li samo niču i dokle će se razmnožavati? Njihova uskogrudost zabrinjava i opasno prijeti da uguši ono bez čega se ne može opstati, a to je pružena ruka tolerancije i njena neprocjenjiva snaga dobronamjernog i humanog. Ja garantujem da je tako. I ja i moj bič. Jer oni kojima je netolerancija garancija su kič.
(Autorka je pjesnikinja)

---