-Piše: Vojislav Bulatović

Odavno slušamo pjesmu zagrebačke grupe,,Parni valjak“,,Jesen je u meni“, u kojoj se elegično naglašavaju i dva sna:,,Još uvijek sanjam kako si me ljubila“ i,,Zašto sanjam čemprese?' Čini se da čempresi imaju neku moć da inspirišu umjetnike, da se nametnu kao jak simbol nekog dominantnog osjećanja kao: ljubavi, patnje, nemira, nostalgije... Veliki mag epske forme Ivo Andrić u svojim poetskim,,Nemirima“ našao im je mjesto u doživljaju jednog nemirnog dana na primorju:,,Stabla i more i oblaci, sve se to dalo na put... Sunce se jutros izgubilo i sve se diglo da ga traži. Palme glasno šume, ali čempresima je najgore, krše se i sagibaju bez prestanka...“ Ovako se odupiru čempresi prirodnim teškoćama i izazovima. I dugo preživljavaju. To važi i za onu,,šumicu“ u Baru koja je nedavno stigla do svog,,sudnjeg dana“.

Ovdje je bio zemljotres, ne baš tako davno, i oni su se oduprli, ali ovoj,,elementarnoj nepogodi“ nisu se oduprli, jer ova elementarna sila ima sofisticiranu moć.

Čini se da će navedena pjesma,,Parnog valjka“ ubuduće zvučati kao himna mladih u Baru čiji je emocionalni život pretrpio potres koji se na nekoj seizmografskoj skali osjećanja visoko iskazuje. To su oni pred kamerama i pokazali otvoreno, snažno i iskreno. Teško je ostati miran i neosjetljiv kad pred kamerom ugledate lice tinejdžerke koja lije suze, grči se od nekog svog bola dok gleda kako radnici uz pratnju obezbjeđenja,,udarnički“ režu i obaraju džinovska, visoka i,,zaprepašćena“ čempresova stabla. Zašto?! Samo zato što ova živa bića, navikla na ovaj životni prostor i ljubav ljudi, ne mogu da izvrše policijski zahtjev da se sama sklone sa tog mjesta koje je dato nekom investitoru da tu,,posadi“ dječiji vrtić. I to smo mi u svom paradoksalnom inaćenju i bitisanju: dječije i tinejdžerske suze na mjestu gdje se utemeljuje ustanova za radost i sreću naših najmlađih. Kamo sreće da su to one srebrne suze radosnice!

Ne znamo koliki je bio udio pedagoške struke u crtanju ove odluke, ali se zna da ovaj čin već proizvodi pedagoške efekte. Eko-pedagogija, čak i da nemamo atribut, eko-države, morala bi imati svoje mjesto u naporima pedagogizacije mlade generacije i njihovih roditelja. Kako razumjeti ovu demonstraciju moći pred TV kamerama i pred nezadovoljnim građanima u neposrednom okruženju ugledne srednje škole? Ovakav,,javni čas“ je antipedagoški, antidemokratski. Eko-svijest je segment građanske svijesti i njeno ispoljavanje je jedan od testova zrelosti te svijesti. Bilo je po Crnoj Gori mnogo udara na opšti interes, dostojanstvo i vrijednosti društvene zajednice, ali su odgovarajuće reakcije građana izostajale. U socijalističkoj epohi građanska svijest je bila gušena i usmjeravana partijskim monopolom. Pokazani otpor građana u Baru treba da upozori da partijska politička kombinatorika ima svoju matematiku usmjerenu na čuvanje vlasti. Moris Diverže, francuski sociolog politike, pojavu pogađanja partijskih vrhova nazvao je,,demokratija bez naroda“. Vršenje vlasti se odvija po formuli koju utvrđuju partijski vrhovi. Distanca od izborne volje građana je neminovna. Da je kojim slučajem odluka o uništenju čempresa i crtanju ove lokacije stavljena na referendum teško bi dobila podršku.

Poželjno je čuti od građana izjavu, naročito, ako je propraćena zadovoljstvom: ovo je moj grad! Takva izjava podrazumijeva mnogo subjektivnog, zavisno, kako pojedinac živi, kako participira u zajednici, kakve su njegove,,MI“ veze. Ovaj subjektivni identitet za izabrane predstavnike zajednice nije dovoljan, već mora biti,,nadograđen“ brigom i odgovornošću za opšte dobro. Prirodni ambijent u jednoj vještačkoj tehničkoj životnoj sredini kakav je grad, mora biti nezaobilazna komponenta svakog plana i projekta.

Pobuna barskih,,zelenih“ nije manje,,državotvorna“ nego političke akcije i bitke koje političari (čitajući evropska jevanđelja i uz pomoć istorije i duhova prošlosti) vode bez prestanka. U državi koja u Ustavu ima zapisano da je ekološka, pokret zelenih (eko-pokret) mora da bude organizovana i respektabilna snaga koja bi svoje uporište morala da ima svuda gdje se planira, projektuje i odlučuje o razvoju. Štaviše, poželjno bi bilo da izabrani ljudi za vođenje javnih poslova iskazuju eksplicitno svoj ekološki stav. Školski programi, takođe, moraju dati adekvatno mjesto ekologiji tako što bi ekologija povezala znanje i akciju.

Ne može ovako važna,,šuma“ bez traga da nestane, jer je njena moć ušla u duše živih, u fenomenologiju svakodnevnog življenja (ljubav, prijateljstvo i druženje, rekreacija). Nema sumnje, mnogi će se dočepati tastatura, a društvene mreže će možda isplesti neku novu mitsku mrežu pod mogućim naslovom:,,Stalno sanjam čemprese!“ Međutim, neko će i odahnuti, jer neće više biti ovog za njega nesrećnog mjesta. Nema ljubavi i prijateljstva bez nevjerstva, mržnje i osvete.

---