-Piše: Borivoje Ćetković

Od kada su počele šetnje opozicije u Beogradu i u nekim gradovima Srbije, u režimskim medijima povela se kampanja protiv nasilja nad ženama i vrijeđanja visokih državnih funkcionera i funkcionerki. Prvo, nekoliko kraćih napomena o psovanju. Ovaj fenomen ne datira od juče- ljudi psuju od vajkada jedni drugima sve po spisku. Uzalud se crkva borila protiv psovanja i psovača – psovka je preživjela i prisutna je u svim društveno- ekonomskim formacijama. Ona postoji i u svim savremenim društvima i ima svoja nacionalna obilježja, svoje specifičnosti. Srbi se smatraju narodom sa najsočnijim psovkama, a ni Hrvati ne zaostaju za njima. I ne samo Srbi i Hrvati, već i drugi narodi i sa prostora Jugoslavije veoma su inventivni u korišćenju novih psovki u kojima se pominju strine, ujne, majke i očevi. Kod nas u Crnoj Gori najčešće su na udaru otac i preci. Čuvena je bila psovka: „Da mu oca očinskog”, mada su Crnogorci do dana današnjeg zadržali tradicionalni sistem vrijednosti. Psovke i uvrede samo su dio atmosfere ne samo u parlamentu Srbije, nego i u skupštinama novostvorenih državica, nastalih nakon razaranja Jugoslavije. Skupštinske sjednice liče na cirkuse, rijaliti programe, gdje glavne uloge imaju visoki državni funkcioneri i opozicioni poslanici. Sjetimo se naše Skupštine kada je u maju 2016. godine tadašnji premijer Milo Đukanović trebalo da se obrati poslanicima, ustali su poslanici Demokratskog fronta i uzvikivali „Milo lopove, Milo lopove”. Premijer im je uzvratio sa „Bravo kreteni”. Nastao je haos, pljuštale su psovke i uvrede- umalo nije došlo do tuče. Poslanici su atakovali na premijerov moral i poštenje, a on na njihovu inteligenciju, nazivajući ih kretenima- osobama koje pate od teške mentalne retardacije. Gospodar je bio u prednosti- ima postmodernističko shvatanje časti i poštenja. A to znači da on ne daje ni pet para za to što ga neko naziva lopovom – sve je relativno i podložno brzom zaboravu. Riječi idu u vjetar, a njegov presto i bogatstvo ostaju. Vratimo se opoziciji i režimu u Beogradu.

Ko je rodonačelnik ovog novog psovačkog jezika koji se koristi i na ulici i u Skupštini Srbije nije bitno, mada se autorstvo, bar kada je riječ o parlamentu, pripisuje dr Vojislavu Šešelju. On sam priznaje da mu je ruženje haških sudija bilo jedino sredstvo koje je mogao da koristi u neravnopravnoj borbi s njima. Istina, ostaće upamćen da je svojevremeno i prije Haga, u skupšinskoj debati podsjetio dr Dragoljuba Mićunovića da je, kao skojevac, u poslijeratnom periodu, jahao popa, a i neke poslanice nazvao je ustaškim kur.ama. U međuvremenu u srpski parlament ušle su nove psovačke snage. Kako Vučić reagije na uvrede i psovke? On ne haje mnogo za uvrede koje opozicija upućuje njemu... Meta opozicionih psovača je i premijerka Srbije, mada nju to mnogo ne pogađa- i sama je priznala da je po svom seksualnom opredjeljenju baš to za šta je optužuju.

Srpski predsjednik je po struci pravnik i zna da su stari Rimljani imali u svom zakonu propisanu kaznu za zločin uvrede veličanstva. Kazna je bila oštra: uvreditelji su bili ubijeni mačem, strelicama, bačeni pred divlje zvijeri ili spaljeni.

Hoće li i Vučić posegnuti za donošenjem zakonskih mjera u suzbijanju psovanja i vrijeđanja- fenomena koji imaju svoje duboke višeslojne uzroke, vidjećemo.

---