-Piše: Budimir Vuković

Istorija nas uči da su prirodna prava uvijek bila prepreka budućnosti. Srednja i niža klasa teže da se priklone nosiocima vlasti. Nekadašnji pretendenti na najveće privilegije u današnjem društvu su nosioci vlasti. Pripadnici niže i srednje klase i prethodnog sistema ostvarili su svoj potajni san. Da bi to ostvarili morali su da svoju ličnost stave u drugi plan ili je potpuno ponište.

Tzv. intelektualci koji su danas ušli u svoje sjenke ne primjećuju devijacije u društvu jer se oslanjaju na prirodno pravo svog potomstva. Poslušnost i licemjerstvo glavne su osobine tzv. progresivnih snaga koje nas uvode u Evropsku uniju. Oko njih se sve ruši, sve moralne i humane norme, a oni ćute i slute. Oni vagaju pravi momenat kada treba okrenuti leđa vrhuški koja je odavno zagazila u nemoral. Vidjevši da (ukoliko nečemu vrijede) njihovi sinovi i kćeri imaju sasvim druga shvatanja i vizije oni su svjedoci urušavanja svojih snova. Poslušni i odani vođi čiji lik je samo simbol koji garantuje njihov povlašćeni status oni svojim nečinjenjem ili lošim radnjama postaju omraženi kod obespravljene populacije. Privilegije koje su dobijali svojom pripadnošću prepreka su bilo kojim integracijama. Oni su postali paraziti koji ljubomorno čuvaju svoju autističnu tvrđavu. Oni su se odrodili od naroda, od vjere, a i porodice su od njih digle ruke. Namjući nikakvih idela oni gutaju sve čime ih ucjenjuju manjinski predstavnici koji gledaju samo trenutni interes. Nikakva logistika budućnosti njima ne može ići naruku jer nemaju autoriteta ni u svojim porodicama. Oni se plaše moćnog uha vladajuće mašinerije. Gutajući svoju savjest oni su podložni svakakvim bolestima čiji je uzrok potisnuta savjest. Oni zavide slobodnim ljudima jer su svoju slobodu žrtvovali tzv. prirodnom pravu. Priroda sve čini protiv prirodnog prava što možemo vidjeti na primjeru životinjskog carstva. Naime, predatori su najugroženija vrsta u prirodi. Izgubljeni između savjesti i snova u vezi svog potomstva koji padaju u vodu pred naletom progresivnijih snaga. Hrišćanski ideal pobjede stabilnosti i snage nad silom i u ovom slučaju nameće svoj istorijski imperativ. Sila uperena protiv neistomišljenika koji samo traže svoje mjesto ravnopravnog građanina, a ne građanina drugog reda stvara zakonske nedosljednosti. Zakoni se selektivno primjenjuju stvarajući jaz između onih koji pretenduju na prirodno pravo (onih koji smatraju da odgovaraju prirodnim zakonima, a ne društvenim) i onima koji su zbog svoje slobode na udaru. Autistinka tvrđava preživljava svoje zadnje trzaje jer više nikakva logistika ni prljavi novac ne mogu je odbraniti od izvjesnog sunovrata. Vođa i vrhuška toliko su zagazili u nemoral koji je prešao u mazohizam i prirodni blud. Najbliži vođini podržavaoci potpuno su izgubili moralni kompas toliko da su i dušu izgubili.Hrišćanski oprost i u poslednjim časovima života liči na neživotnu bajku koja poništava sve životne principe i favorizuje nedoslednost.

---