-PIŠE: Maksim Drašković

U Veljem Dubokom se sve rjeđe govori da je neko umro, a sve češće da su ga našli i zatekli mrtvog.

Kažu da ima neko selo, ali još niko nije potvrdio da ga ima. Može biti i da ga ima, ali nije sigurno da postoji. Najprije će biti i da ga ima i da ga nema. Poneko kaže da je negdje u Crnoj Gori, ali to nikad nije dokazano. A kako da se dokaže to, kad se ne zna da li je na nebu ili na zemlji?

Bilo da ga ima ili da ga nema, i gdje god da bilo, ako ga ima – izgleda da se zove Velje Duboko i da stvarno postoji tamo negdje u nekom tamnom vilajetu. Velje je bilo nekad, a Duboko (a uz to još daleko i nedostupno) i dan- danas. Pričaju da se nekad zvalo Mali Misir, a moglo se komotno zvati i Živo, ali je onda iz njega život odnijela Mrtvica i podno kanjona zakatunila Mrtvo Duboko, te mu tako otela i zakaparisala ime koje bi mu danas najviše priličilo. Tako bar legenda kaže, a oni koji vjeruju u stvarnost, o njemu, poizdalje, ovako pričaju...

Nalazi se u pustim rovačkim vrletima (a u vrleti odavno više niko ne zalazi), tamo negdje, ne u kolašinskom, već na kolašinskom kraju (a ono što je na kraju, nikome nije ni na kraj pameti). Doduše, sadašnji opštinski domaćin (a svojski se trudio i prethodni) svesrdo i dobronamjerno pokušava da ispravi vječiti nemar i nepravdu, ali je pitanje koliko može. Tačno je da „nema očevine bez krčevine”, ali je naša očevina, ne našom krivicom, previše dugo zarastala i zapuštana da bi se lako prokrčila.

Velje Duboko je nekad, iako u bespuću, bilo puno života i vrvjelo od stanovnika. Živjelo patno i oskudno, ali odisalo životnom borbenošću i snagom, odolijevajući svakom iskušenju. Priroda mu podarila sve što je selu potrebno, a uvijek mu nedostajalo, i još uvijek nedostaje, ono što treba ljudi da stvore – od puta i struje, do svakog drugog životnog uslova.

Sad je u selu zavladala pustoš. Otišli ljudi da se po gradovima bore za goli život. Ostali samo oni koji nijesu pristali da ostave svoja predačka ognjišta i koji nijesu imali kud. Ostali da se kao samotnjaci bore za gorki zalogaj hljeba, da žive u jadu i čemeru. Da umiru u osami, bespomoćno vapijući i gledajući jedino u nebo više sebe. Da je umro bespomoćan i sam, bez ispovijesti, da se ne zna ni kad ni kako, da niko ne vidi ni kad se s dušom rastavio. Niti turobnijeg života, niti jezivije smrti.

Valjda je to sve prisutnija stvarnost u mnogim našim selima.

Eto, tako je ovih zimskih i studenih dana, u Veljem Dubokom skončao i obršio još jedan, u sumornom nizu, stari i bespomoćni mještanin. U nedohodu i bespuću, bez porodičnog okruženja, u ledu i snijegu, da se ni sahrana po Božjim zakonima ne može obaviti. Sva sreća što smo u nevolji svi spremni za žrtvu i pomoć, pa su, uz nesebične napore i požrtvovanost, opštinske službe i dobri ljudi pomogli porodici da dođe do Veljeg Dubokog.

Ali, kako da se poslije svega ne zapitamo? Zašto ti ljudi u našim selima žive tako čemerno i umiru nedostojno ljudskog stvora? I zašto su usamljeni i bespomoćni? Neka niko ne misli da je to nemar rodbine, koja uslove za život mora da traži daleko od zavičaja i kućnog praga. Za to je jedino i isključivo kriva i ova i svaka druga država, koja ne brine o svojim selima, već ih svojim nemarom uništava i pustoši, iako je svuda u svijetu poznato da bez razvijenog sela nema ni razvijene države. Niko drugi, nego ona je opustošila sela i razorila i porodicu i domove u njemu. I samo ona treba i mora da u svom najudaljenijem selu obezbijedi da i život i smrt budu dostojni čovjeka.

---