- Piše: Milutin Mićović

Zaista ima onih koji više vole da laju, nego da govore. I nije se tome čuditi. Jer lajanje je, ne samo primitivnije, za neke je i prirodnije. Dijete, ne svako, prije zna da zalaje, nego da progovori. Ne počinjem ovu priču iz psiholoških razloga, nego više iz karakternih (a nije ih moguće razdvojiti). Neko prosto zaželi da laje, jer ne može drukčije da kaže ono što hoće.

Neki misle da se lajanjem rješavaju neki važni problemi efikasnije nego riječima. U različitim vremenima, i različiti ljudi (karakteri) prolaju, najavljujući vrijeme koje dolazi. Samo treba da zalaje njihov vođa, onda oni u horu nastavljaju lavež. Šta da vam pričamo, kad sve znate. Pa neko, koji je nešto više znao, lanuo je da treba srušiti crkvu s Lovćena, pa kasnije su se utrkivali ko će više i krupnije da zalaje na tu crkvicu - hranilnicu tajni Crne Gore, Luče i Gorskoga vijenca.

Narodna je riječ da je neko „prolajao na zvijezde“. Veliko je narodno iskustvo, ako se u njega zagledamo. Prije nas su mnoge pojave dobile svoje ime, a mi to zaboravili. Kad su mladi skojevci pjevali: „Ne vjerujem u nebesa, no u Marksa i Engelsa“, mudriji bi samo tiho izustili: „Eno ona skočadija prolajala na zvijede“. Neoslobođen naivnosti čovjek misli da je danas, realna i virtuelna komunikacija, uništila, prosto udavila ljudsko lajanje- ali nije! Pokazalo se da je lajanje mnogo uvjerljivije, i životnije od virtuelne komunikacije. One s manje uma i više unutrašnjeg jada, lajanje prosto osvježi. Oni se i više uzdaju u životinju u sebi, nego u čovjeka. Čak ponekad možemo čuti kako zaključuju: životinja u čovjeku je prirodna, a čovjek i njegove duhovne, nebeske sfere su neprirodne izmišljotine.

Onaj ko je lajao na zvijede, zašto ne bi lajao i na čovjeka i na crkvu. Jer i crkva je nešto, što čovjeka povezuje s nebom. Lajavac to ne može da podnese, zato i laje na crkvu, i na čovjeka koji u sebi nosi crkvu, ili Znak Božiji. Kad su naši entuzijasti-komunisti lajali na Lovćen, dok su mu razdrobili glavu, zašto ne bi danas ti isti i još gori, ohrabreni sveopštom tranzicijom i transformacijom, lajali na Ostrog? Pa Ostrog je bliži, i niži, i naputniji. I vazda krcat bogomoljnim i primitivnim narodom, koji nosi muku i očekivanja čuda. Dok je tamo, zaboravi na ovu državu. Vlasti crnogorske ne podnose da njen narod ne misli na državu, a da misli na Boga i svece. Zato je dovoljno da neko iz vlasti lane da se tamo okuplja sujevjerni narod, da tamo gubi vrijeme a prilaže pare, i tako siromaši svoju državu. Ako autoritet Ostroga raste i u tom primitivnom narodu, to znači, da autoritet države opada. Država je bila umiješana iz istih raloga u veliki lavež oko male crkvice na Lovćenu, što su je od suza izlila dva velika Petra Petrovića. Baš ovih dana o obilježavanju 13. godišnjice nezavine Crne Gore, čuje se neko polaivanje na crkvu i vladike od onih koji su u mladosti lajali na zvijezde, a sad te zvijede vide od Cetinjskog manstira, Ostroga, Đurđevih stupova, do Miholjske prevlake.

Ali, Sveti Petar je naučio da na njega laju dok prolazi Crnom Gorom. Samo kaže: „lajte, lajte, svece ne možete zateći na spavanju“.

(Autor je književnik)

---