- Piše: Čedomir Antić

Prošlo je trinaest godina od uspostavljanja nezavisne Crne Gore. U to vrijeme Srbi i Srbija željeli su očuvanje zajednice dvije države, kakva god ona bila. Crnogorski nacionalni pokret, iako sumnjive većine, želio je nezavisnost. Po svaku cijenu. Srbija je bila spremna da zbog državne zajednice, koja nije bila ni „država“ a ni „srpska“, žrtvuje prava Srba u Crnoj Gori, pojedina prava svojih građana rođenih u Crnoj Gori i sopstvenu državnu nezavisnost. Režim Mila Đukanovića, koji je odavno progutao i svario crnogorski nacionalni pokret, bio je gotov na sve samo kako bi stekao nezavisnost: da se potčini bilo kome u svijetu (zar stav o 1914. i 1941. godini ne govori dovoljno o tome), da prihvati svaku politiku i svako savezništvo, samo pod uslovom da nastavi tihi građanski rat u zemlji i produži obespravljenost srpskog naroda. Nezavisnost je uspostavljena i Crna Gora je pošla putem na kome su je, prema tvrdnjama režima, čekali med i mlijeko.

Gdje je Crna Gora danas, nakon trinaest godina, kada uzmemo u obzir da joj niko nije smetao i da je vlast radila sve što je njena vlast željela i što su joj rekli?

Statistike su nepokolebljive. „Šampionka integracija“ ima gotovo istovjetnu prosječnu platu danas, kao i prije trinaest godina ! Danas je čak dva eura niža nego prije dvije godine. U odnosu na prosječnu platu u Srbiji – koja nema turizam, nije članica NATO-a, ulaže milijarde na Kosovo i Metohiju... – ta plata se nije povećala ni za 10 odsto. No, zato je minimalna zarada u Srbiji viša za čitavih 17 odsto, nego u Crnoj Gori u kojoj euri po turističkim i drugim osnovama dolaze u kamionima. U Crnoj Gori prebogatih vlasti čak 60 odsto stanovništva živi ispod „granice siromaštva“. Više od polovine zaposlenih (njih 54 odsto) prima manje od polovine prosječnog ličnog dohotka. Dakle, manje od 250 eura. Kad tome dodamo penzionere dolazimo do podatka da u državi, koja će sledeća (jednog dana, a možda i prije) stupiti u članstvo Evropske unije, čak 376.000 građana (dodajmo tu i djecu, studente koji žive od njihove sirotinje) ima prihode niže od 250 eura. Crna Gora se u međuvremenu zaduživala, pa je njen dug prije trinaest godina iznosio 700 miliona eura, a danas je 4,6 milijardi. Od kapitalnih projekata, međutim, još uvijek nema ništa, osim ako nisu privatni, naravno. Crna Gora, koja je među prvima u svijetu priznala nezavisnost Kosova i Metohije, zavela sankcije Ruskoj Federaciji i ušla u NATO, naotvarala se poglavlja u pregovorima za članstvo u EU. Zatvorila ih je svega tri – samo jedno više nego Srbija, njena glavna žrtva i predmet odvratne političke izdaje.

Crna Gora je jedinstvena i po tome što je jedna od dvije evropske zemlje bez nacionalne većine i jedina koja obespravljuje čitav jedan svoj narod – Srbe. Srbi su bili obespravljeni od 1941. godine, ipak postojanje zajedničke države prikrivalo je tu činjenicu. Da bi podsjetila Srbe i Srbiju šta je i kakva je i da ne računaju na komropomis ili poštovanje pravne države, crnogorska vlast je tokom proteklih trinaest godina ponovo i formalno obespravila srpski narod, prije svega brišući, sve do poslednje sitnice, elemente nekakvog zajedničkog identiteta. Da je tako gradila autoputeve, Crna Gora ne bi bila „ekološka“, nego „asfaltna“ i „betonska“ država. Uprkos spremnosti srpskih stranaka da prihvate i nezavisnost i novi ustav, do danas je ćirilica temeljno izbačena iz novina, školskih udžbenika, ustanova – ukratko iz svega što ima veze sa državom. Profesore izbacuju iz škola, učenike kažnjavaju zbog pravdoljubivosti, srpskim političkim predstavnicima sude i osuđuju ih na robiju. Pravoslavne bogomolje ruše, sveštenike protjeruju, najavljuju nacionalizaciju većeg dijela crkvene imovine.

Ako je većini građana Crne Gore sve ovo prihvatljivo, zašto bi se manjina ljutila, i da li uopšte ima razloga da neko iz susjedstva zbog svega toga brine? Samo ta većina je posle svega jako sumnjiva. Crnogorski režim se pobrinuo da uvijek bude na strani nasilnijeg dijela svijeta, pa danas čujemo mislioca iz Graca koji kaže da je problem u tome što „nedemokratski dio Crne Gore želi u NATO i EU“. Ovaj Evropejac, po mjeri idealnog s početka četrdesetih godina prošlog vijeka, vjerovatno razmišlja o smislu demokratije u datom slučaju. Crna Gora Mila Đukanvića nema prijatelja u svijetu, ona ima gazde i saučesnike – ništa više. Posle vjekova u kojima su se Crnoj Gori divili jedan Tenison, Puškin i Vilson, ovi sada, koji su se zabarakadirali na vlasti, spali su na to da ih pravdaju nekakve briselske mastiljare. Njima treba Čedomir Jovanović da kaže kako su hrabri i progone teroriste koji rade za Rusiju, nužan im je Nenad Čanak da izjavi kako je Crna Gora posle presude srpskim političkim predstavnicima „saveznica Srbije“. Od ozbiljnih političara, čak je i državni sekretar SAD, Majkl Pompeo, povukao zvaničnu izjavu ministarstva kojom pohavljuje sudsku parodiju u Podgorici. Toliko o godišnjici.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---