- Piše: Jovo Pejović

Te, sada već daleke 1997. godine, stajao sam na stepeništu stare zgrade Glavnog grada Podgorice i obratio se masi od tri hiljade demonstanata, koji su protestovali zbog nasilne smjene tadašnjeg sekretara za upravu Podgorice Nevena Gošovića. Ispred mene je stajao kordon do zuba naoružanih specijalaca. Nekoliko godina kasnije, jedan od njih mi je rekao da ih je u zgradi bilo nekoliko stotina. Upravo tada su počele podjele u Crnoj Gori po svim šavovima, a cilj smjene sekretara Gošovića je bio da se izborom novog sekretara stvore pretpostavke za krađu te godine održanih predsjedničkih izbora. U tom trenutku moju pažnju nijesu zaokupljali do zuba naoružani specijalci, jer sam u tim godinama bio dovoljno i mlad i jak da ne osjećam ni trunku straha. Moju pažnju je privukao čovjek tada već u ozbiljnim godinama, sada starina od blizu 90, rodom iz sela Orahovo, iz junačkog plemena Kuča, Milorad Nikić. Svojom hrabrošću i likom koji me je podsjećao na najpozitivnije junake iz filmova o oslobodilačkim ratovima, plijenio je posebnu pažnju svih nas koji smo stajali na stepeništu. Od toga dana pa sve do ovih dana, nije propustio nijedan jedini protest, bez obzira na to da li se protestovalo po kiši, vjetru ili vrelom podgoričkom suncu. Uvijek je bio tu, da svojim primjerom upozori druge da se ne smije ćutati na teror koji vlast preko 30 godina sprovodi nad svojim narodom. Čika Milorad nikada nije bio član opštinskih i glavnih odbora neke partije, iako je to zasluživao prije nego mnogi, niti ga je to ikada zanimalo. On je bio i ostao član SNP-a, ali i više od toga, patriota i rodoljub, koji zauzvrat nikada ništa nije tražio, i koji je bio uvijek tamo gdje se vodi borba za istinsku Crnu Goru, pa iako to često nije bilo po volji rukovodstva partije.

Prije neki dan ispratio je na vječni počinak i svog drugog sina. Stajao je pored odra jak i čvrst kao stijena, onakav kakvog smo ga naučili gledati svih ovih godina. „Jovo, ispratih svu svoju djecu“. Nijesam siguran da sam ga do riječi tačno citirao, ali jesam parafrazirao, jer mi se u grlu sakupila velika knedla, a na oči navrla rijeka suza. Meni, koji baš tako lako ne pušta suzu. Milorad Nikić, jedan iz plejade onih skromnih, nenametljivih junaka naših dana, mnogo većih od onih umišljenih veličina koje se takvim žele predstaviti, nije još uvijek dočekao slobodu o kojoj decenijama sanja i za koju se junački bori, ali jeste bol koja se u Crnoj Gori ni sa čim ne može mjeriti. Nikada ga nisam čuo, jer smo vremenom postali veliki prijatelji, da bilo koga od lidera partija koje je podržavao ogovara ili im bilo što zamjera. On je pred sobom postavio cilj da se bori do kraja života, časno i pošteno za slobodnu i istinsku, njegoševsku Crnu Goru. Vjerujem da svi mi koje Milorad svih ovih godina bez ostatka podržava, i koji smo ga možda nerijetko svojim činjenjem ili nečinjenjem ljutili, imamo dodatnu obavezu da učinimo sve, da mu za života ispunimo želju. Znam da mu bol za djecom niko i ništa neće umanjiti, ali takve rodoljube i patriote ne smijemo zaboraviti niti ostaviti da se sami bore sa svojom tugom. Znam da je, iako je izgubio dosta, da ostala puna kuća unučadi i praunučadi, ali i divljenje svih onih koji poštuju i cijene čika Miloradove istinske, ljudske vrijednosti, hrabrost i patriotizam, i baštine primjere čojstva i junaštva njegovog slavnog plemenika Marka Miljanova Popovića.

---