- Piše: Vuk Vuković

Događamo se kao katastrofa, ekološka, ekonomska, ratna, migrantska, kulturološka i emancipatorska, tako da je logično što se mnogo toga (javnog) kreće između profanog i banalnog, lišeno suštine i materijala koji nije sekundaran, u vidu ekstremne poruke koja je bez sadržaja i utoliko nasilnija, sadrži sve od stripa ali, pri najpovršnijem zahvatu raščlanjenja ona jeste i ostaje teroristička, totalitarna i jednosmjerna, represivna i isključiva, apsolutno neelastična, antieklektična, isključiva i razarajuća, fundamentalistička, pobuđuje fasciniranost budući da pojavom od sebe već daje sve, sa nultom psihologijom, nije ni dobra ni zla, ponajmanje s onu stranu, vještačka i umrežena.

Pa ipak, na neki perverzan i taman, zakriven način, umiven korektnošću i razumijevanjem razlike, zaista imponuje što smo generacija s jedne strane katastrofe, s druge pametne tehnologije, tako da potpuno možemo da maksimalno uživljeno uživamo u onome što nas iskuljučuje, dovodi u pitanje, obezbićuje i predstavlja kao postmoderne varvarine kojim je sve ljudsko odveć mrsko, strano i kao takvo, idealno za izmještanje.

–Moderno doba na tako plastičan način na djelu pokazuje našu suštinsku nečovjekoljubivost!

U tom pravcu zapućeno mišljenje, nužno otkriva – demokratija je uljez, moguća na kraju politike, kao događaj koji je završava, stavljajući tačku na njenu misiju, onu što se odvijala dolazeći nam iz budućnosti, kao dar, zakletva i program rješenja, prema kome će svako dobiti tačno onoliko koliko mu pripada, što znači da u jednakosti mi jesmo unaprijed završeni, prema računici koja je ekološka jer je uvijek već ekonomska.

Ne samo na teorijskom planu, nego uopšte, mi jesmo nihilisti, sa izrađenim čulom za (samo)uništenje, koje u kraju vidi scenu koja ga nadahnjuje, dokazujući mu da je i od njega, ipak, toliko toga zavisilo, da nas pad, taj autentični događaj, nije do kraja pasivizirao.

Umjetnost – šta ona dokazuje ako ne onu potrebu za beskonačnom slobodom, za improvizovanjem istine i izbjegavanjem uloge u kojoj ćemo samo i jedino putem žrtve zadobiti pravo na pomen. Pa i ljubav je mahnitanje biologije – tog haosa u malom – a ne voznesenje srca koje bezinteresno emituje ono sasvim drugo, „drukčije od svake drugosti.“ (Levinas)

Šta kaže, pogađajući u centar, Naomi Klejn, ako ne istinu prema kojoj jednostavno – „Globalni kapitalizam eksploatiše katastrofe.“ (Kapitalizam u sprezi sa sve suverenijom tehnologijom, proizveo je neonomada, zgrušavanje zapadnog centrizma i raspršavanje trećeg svijeta, koji je ostao bez granica i sada je razliven svijetom...)

Nije li, dakle, konačno sazrio trenutak da počnemo misliti krajnje kapitalistički, tretirajući budućnost kao sjutrašnjicu u čađi, kroz koju putuje bolest, glad i smrt, u eri u kojoj je – nauka naša nova otuđenost, sa svojim procesom mašinizacije i robotizacije, sve reguliše i ujedno dovodi u sumnju; evolucionizam nas, svejedno, vidi kao izraslinu od blata ovjerenu u prahu. Nije li to, zapravo, metafizička istina svedena na sebe?

---